BRAVEHEARTH

Teško da pišem ovaj kratki post iz populističkih razloga, jer sam svjestan činjenice da će pjesma koju sam izdvojio malo koga zanimati. Zanima, doduše, mene. Radi se o hrabrosti.

Kad bih znao da bih se ponosno držao
Na robijama i pred sudovima:
Žario bih, palio, i sve izdržao
I svemu se odupro golim udovima!

Kad bih znao da bih sto ispod stopala
Sam ćušnuo i sam omču namakao:
Večnosti bi se moja duša dokopala
A moj dželat bi za mnom zaplakao!

Al bojim se da bih počeo da molim
Da plačem, klečim i sve da izdajem,
Da bih sačuvao samo život goli
Na sve da pljunem, na sve da pristanem!

KO SU NAJGORI KUĆNI LJUBIMCI?

Ja ih, lično, mrzim. Čudna je to stvar, kad god neko mudar smisli poslovicu ili tvrdnju, stotine manje pametnih ljudi pokušavaju da dokažu suprotno, nebi li se ogrebali za malo mudrosti i slave. Uzmimo za primjer Marfijeve zakone, od kojih nam je najpoznatiji onaj o mazi hljeba koja, navodno, uvjek pada na namazanu stranu. Svojevremeno sam, priznajem, i a pokušavao to da opovrgnem.

“Pas je čovjekov najbolji prijatelj” je prastara poslovica koju sve više ljudi u posljednje vrijeme negira – za kućne ljubimce biraju mačke, ribice – pasivne i nezahvalne stvorove, kanarince, pa i atraktivnije životinje, poput miševa, pacova, majmuna; poneko, bolesnik, gaji zmiju – sa potpunim odustvom osjećaja za mjeru i sigurnost – naprimjer, sve popularniji ljubimci su svinje: čuo sam u posljednje vrijeme više ljudi koji tvrde da su svinje najbolji covjekovi prijatelji jer im je od svih životinja organizam najsličniji našem. Svinje.

Potpuno sam siguran da će nakon zajedničkog života sa prasicom ili zmijom većina ljudi proći kao ja, koji sam nakon petog bacanja namazanog hljeba digao ruke. Mačke su, pored pasa, danas najpopularniji kućni ljubimci. Ljudi ih ili mrze (većina među kojima i ja) ili ih obožavaju. Ova druga grupa ima teoriju da je uvriježeno mišljenje o psima jedna velika zabluda, da će mačka ostati vjerna i kada pasija vjernost omane, i da su psi priglupe, nezrele životinje koje urinaju svuđe, laju, balave i smrde.

Ovo je laž, uvježbana odbrana mačaka, poređenje navodno zrelih, inteligentnih mačaka sa glupim, krupnim, nezrelim psima. Može se lako povući paralela između tog kontrasta i jednog još više stereotipnog, neozbiljnog poređnjenja žena i muškaraca (lucidne, graciozne žene spram neotesanih muškaraca), gdje su, navodno, žene sa Venere a muškarci iz tamo neke pećine na Marsu. Ja se necu zadovoljiti tvrdnjom da je pas čovjekov jedini, najbolji ljubimac, već ću identifikovati i najgoreg – u nekoliko tačaka:

1. Mačke su, iz nekog razloga, bile zanimljive mnogim civilizacijama. Egipćani su ih slavili kao čuvare podzemnog svijeta. Takodje, na njima su bazirana mnoga sujevjerja (crna mačka koja prelazi put), u srednjem vijeku su povezivani sa vješticama i magijom, pa je otuda poznati mit o mačkama kao o misterioznim, usamljenim stvorenjima čije prisustvo u sobi nije ni markantno ni poželjno zbog simbolike koju nosi – ja, lično, ne bih htio da mi asocijacija na podzemni svijet baulja po kući.

2. Pošto su mačkama date razne natprirodne moci, zaboravljene su i gotovo potpuno potisnute njihove prirodne osobine, koje ih demistifikuju i čine – životinjama. Mačke veoma često naprave užastan trt, o da, urinaju i smrde. Toliko o misterioznoj, prefinjenoj silueti. Ima nečega dvoličnog i licemjernog u činjenici da one piške isključivo po pijesku, i da, ponekad, prave grudvice od popišanog pijeska, jer, koliko god one kreativne bile sa svojim vajarskim djelima, mačiji urin je, u svojoj suštini, ipak piš. One jednostavno smrde.

3. Mačka nije pas. Ako ovo nije postala poslovica, šteta. Od mačke, nakon što skinemo njen veo misterije, ostane jedno hladno, nezahvalno biće koje smrdi: grize, veoma često, sopstvene vlasnike, nešto što prosječan pas nikada ne bi uradio, ne želi da se mazi, niti ima naglašenu potrebu za bilo kakvom nježnosti, sve sto želi je hrana i smještaj. Ili se tako čini. Kakva je, onda, svrha imati kućnog ljubimca, ako vam iz dana u dan šalje poruku da vas voli, do izvjesne i veoma opipljive granice?

4. Mačke žive kratko, i to sto žive trude se da vam zagorčaju. I pored toga, njihov život nije ni izbliza tako dinamičan kao pasji: ne mogu vas vratiti u kondiciju šetnjama, ne izgledaju vesele, neće vam u krevet donijeti novine. Okote par mačića, a to što okote, niko neće – pa ste prinuđeni da ih, male, prepustite ulici i kontejnerima, i da od njih napravite najgore i najnepopularnije reprezente mačijeg roda, koji su umnogome krivi za lošu reputaciju mačaka – kontejnerke.

U ova četiri razloga sam dokazao, makar sebi, da nikada neću imati mačku. Svim čitaocima koji žele da postanu gazde kućnih ljubimaca dajem savjet: kupite psa, i ako vam se svidi, kupite labradora. Labrador je najbolji pas na svijetu. Nevjerovatno je pametan. I kao svi intelektualci posve je beskoristan. Nije čuvar kuce, po prirodi nije ni malo agresivan… Ipak, on nudi dug, lijep život pun ljubavi, odanosti i zahvalnosti.

NOVI NOBELOVAC

Vijest koju vam imam čast najaviti na mom blogu se dogodila juče, negdje oko tri, tri i po ujutru, kada je međunarodna zajednica bila još uvjek pod utiskom bombe oko ovogodišnje Nobelove nagrade za mir.

Naime, juče je oko dva i po sata po ponoći Sveta Stolica odlučila da napravi presedan u 265 papa dugoj istoriji – Benedikt XVI je smijenjen sa mjesta Pape i na to mjesto je, u rekordno kratkoj konklavi, postavljen predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama. Sveta Stolica se nije mogla strpiti dok Benedikt XVI umre iz očiglednog razloga – stari Papa bi ionako malo kome nedostajao, nezanimljiv je i konzervativan, a bio bi to odličan način da se da podstrek harizmatičnoj ikoni Obami na svom putu da promijeni svijet. Iako je u posljednjih nekoliko stoljeća pravilo takvo da Papa mora imati iza sebe višedecenijsku karijeru humaniste (Obama je predsjednik SAD tek godinu dana) i da u najmanju ruku bude katolik (Obama je protestant), niko ne spori da je ovoga puta papstvo pošlo u prave ruke.

Ova na prvi pogled nemoguća priča je metafora nečega što se dešava na stvarnoj sceni međunarodne zajednice – idolopoklonstvo nadi čiji je Obama simbol, do te mjere da se zaboravljaju svi konteksti i okviri, bez kojih jedno idolpoklonstvo postaje tiranija idola. Ja mislim da je dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baraku Obami bilo potpuno neosnovano i pretjerano. Prvo, zato što se zaboravlja sama svrha Nobelove nagrade za mir, pretvarajući nagradu u kredit pri čemu se delegitimiše ovo priznanje. I drugo, zato što se zaboravlja trenutak u kome se američkom predsjedniku daje ovo priznanje, i opravdana sumnja da bi se Nobelova nagrada mogla iskoristi kao oružje političke borbe, pri čemu bi se dodatno delegitimisala ova nagrada.

Otkad je Barak Obama primio Nobelovu nagradu za mir, postalo je jasno da se njegovoj administraciji daje mirovna stipendija. A zašto? Činjenica je da je Obama predsjednik SAD tek godinu dana. Dva njegova prethodnika, Vudro Vilson i Teodor Ruzvelt, takođe su dobitnici Nobelove nagradu za mir. Vilson je zaslužan za stvaranje Lige Naroda, prethodnice Ujedinjenih Nacija, a Ruzvelt je bio uspješan medijator Rusko-japanskog rata. Ni jedan ni drugi nisu bili nikakvi pacifisti – Nobelove nagrade Martiju Ahtisariju, Jaseru Arafatu i Simonu Peresu su takođe diskutabilne, ali svi ti ljudi su imali cijelovitu višedecenijsku političku karijeru. Potpuno je jasno da se nagrada Obami ne dodijeljuje za ono što je već uradio, već za ono što može (namjerava) tek da uradi. Jednom riječiju, dodijeljuje mu se – stipendija. Da li ovo delegitimiše pojam Nobelove nagrade? Da. Hajde da prvo pogledamo etimologiju riječi „nagrada“, koja je sastavljena od prefiksa na i glagola graditi, što pokazuje kako se nešto „nadgrađuje“ na nešto već postojeće, pa se stoga nagradom „kruniše“ već izgrađeni uspjeh. Obama tog uspjeha još uvijek nema. A sada, da vidimo istoriju ove konkretne nagrade – Nobelove nagrade za mir i njenih laureata. Postoji li i jedan jedini slučaj kada se Nobelova nagrada dodijelila isključivo kao podstrek za laureatov rad, a ne kao nagrada za dotadašnja djela? Ne postoji ni jedan jedini primjer. Dakle, ovogodišnja nagrada predstavlja svojevrsni presedan u istoriji Nobelove nagrade za mir. Uzevši u obzir tradiciju ovoga najprestižnijeg svjetskog priznanja, Nobelova nagrada za mir ipak nije stipendija, i ovakav odnos prema njoj predstavlja delegitimisanje institucije Nobelove nagrade za mir.

Komitet dodjeljuje nagradu Obami „za njegove izvanredne napore da ojača međunarodne diplomatske odnose“. Oslanjajući se na pretpostavku o stipendiji, pitanje je da li je u proteklih godinu dana američki predsjednik pokazao dovoljno konzistentnosti i odlučnosti da vjera u njegovu mogućnost da napravi pozitivnu promjenu bude opravdana. Neosporna je činjenica da je Obamina administracija pokazala potpuno drugačiju viziju od Bušove, i da bi njena alternativa predvođena Mekejnom bila siguran dokaz propasti SADa. Sam Obama je smjelom i ljekovitom retorikom pokazao želju da promijeni odnose Amerike i ostatka svijeta i već nakon godinu dana slika o SADu se znatno popravila. Zasluge za to su, bez ikakve sumnje, Obamine. Ali, ukoliko uzmemo prošlu godinu i njegova predizborna obećanja vezana za taj period, vidjećemo da Obama nipošto nije svetac ni čarobnjak. U svom inauguracionom govoru je zaista obećao da će osnažiti međunarodni dijalog – za taj cilj mu je Nobelov komitet i dao nagradu. Može li mu se vjerovati na riječ?

Obećao je da će u prvih šest mjeseci povući trupe iz Iraka. Da li je? Nije. Obećao je da će se situacija u Afganistanu značajno popraviti u toku prve godine predsjedovanja. Da li je? Nije, naprotiv, pogoršala se. Obećao je da će zatvoriti Gvantanamo Bej prvoga dana. Da li je? Nije. Obećao je da će otkloniti porez na dobit za penzionere sa godišnjom zaradom nižom od 50000$. Da li je? Nije. Nije čak ni pomenuto u prijedlogu ekonomskog stimulusa za 2010. godinu! Poenta nije nabrajanje svih obećanja koje Obamina administracija nije održala, već činjenica da je Obama pragmatičan političar, nikako idealista. Istina, ta mu pragmatičnost mu daje šanse da napravi pozitivnu promjenu u ovom pragmatičnom svijetu, ali i podsjeća da je on spreman da pazari svoja obećanja i ideale za druge, konkretnije ciljeve. Nakon svega,  može li se polagati nada u njegovu administraciju da će zaista ojačati međunarodni dijalog, kako stoji u obrazloženju Nobelove nagrade? Da, ali ne u tolikoj mjeri da se američkom predsjedniku daje Nobelova nagrada za mir.

Još jedan razlog da dodjela Nobelove nagrade Obami bude neopravdana jeste trenutak u kome se ona dodjeljuje. Predsjednik SAD trenutno vodi dva rata, u Iraku i u Avganistanu, gdje namjerava da poveća broj trupa. Obama-Bajden administracija, iako Demokrate imaju ogromnu većinu u Predstavničkom domu i Senatu, ozbiljno kuburi sa podrškom njihovom planu reforme zdravstva. Ukoliko taj poduhvat propadne izbori 2012. će biti veliko pitanje za Obamu. Stoga, u ovom trenutku, dodjela Nobelove nagrade Obami jeste davanje političkog oružja u ruke predsjedniku SADa. Da su Obami Nobelovu nagradu za mir dodijelili godinu dana ranije, pri kraju predizborne kampanje – a ta bi imali taman toliko osnova da mu je dodijele koliko i sada – kakve bi razlike bilo između Nobelove nagrade i izborne propagande Demokrata? Da je Nobelova nagrada za mir političko oružije ilustruje činjenica da je od prošle nedjelje Obami podrška skočila sa 50% na 56%, kao i, između ostalog, podrška njegovoj odluci da pošalje još trupa u Afganistan – sa 41% na 48%. Nobelova nagrada za mir je, paradoksalno, postala oružje za rat, i to je najdirektnije delegitimisanje ove nagrade.

Da zaključim, Nobelova nagrada za mir je ove godine, po mom dubokom ubjeđenju, pošla u pogrešne ruke. Šteta što je Obama tek sedmi crnac koji je primio Nobelovu nagradu za mir – gdje bi mu bio kraj da se i tu upisao kao numero uno! Ostalo bi još veoma malo stvari na svijetu u kome on ne bi probio led; jedna od tih stvari je mjesto šefa vlade Crne Gore. Koliko se sjećam, nismo imali crnaca na toj poziciji…ikad. I sa ženama smo tu bili tanki. Tu je, zaista, teško probiti led…

PARADA

Zdravo, dragi čitaoci. Mislim da će ovaj blog post biti najkraći koji ću ikad napisati, dijelom zbog činjenice da je prilično kasno, da nije najbolje vrijeme za pisanje bloga. Pravo da vam kažem, na pisanje me, u ovo gluvo doba (dva je ujutru) natjeralo  nesto u vezi teme o kojoj se ovih dana puno čuje – a to je održavanje gej parade u Beogradu.

Nesrećno je prošla prva takva parada u Beogradu, ne znam da li se ko sjeća, prije nekoliko godina, kada su navijači, batinaši i najprostija ulična sorta prebili i kamenovali svoje sugrađane, učesnike gej parade. Homoseksualce. Veliki je šamar za evropsku sliku prijestonice Srbije bio taj događaj, nespremnost policije da zaštiti građane glavnog grada od nasilja i kršenje ustavnog prava tih građana na slobodno okupljanje na javnom mjestu…

Ja se nadam da se to ovoga puta neće ponoviti, mada to, nažalost, slutim. Samo mi, kao normalnoj osobi, nije nikako jasno zašto bi se ti batinaši sa toliko žara i energije ostrvili na homoseksualce – pazite, ne zato što su ovi zajedno, pa još šetaju i protestuju, nego zato što neometano prolaze i bitišu tim ulicama i trgovima, pored ostalih, heteroseksualnih, prolaznika. Jedna potpuno bezopasna grupa ljudi, homoseksualci, koji u Srbiji nemaju baš nikakvu političku moć, koji nisu napravili nikakav zločin niti ugrožavaju ikoga – njima je uskraćeno ustavno pravo na slobodno okupljanje i protest. A, kada u tom istom Beogradu, možda i tom istom ulicom, promaršira (davno, doduše) grupa naoružanih ljudi, nacionalističkih ljudi, opasnih ljudi koji idu da vode rat, po tim ulicama se prosipa cvijeće.

Da se razumijemo, ja nisam đavolov advokat. Protiv sam većine zahtjeva koje gej lobi nameće – prava na usvajanje djece, naprimjer, jer mislim da je takva postavka nedopustiva, takođe, svjestan sam uticaja koji gej lobi ima na negativno-portošačku Runway mašineriju, ali, ako ti ljudi, čija prava jesu, bez ikakve sumnje, ugrožena, mirno protestvuju zbog diskriminiranosti – onda bi svi mi, kao slobodni ljudi u građanskoj državi, trebali dati podršku ovakvom cilju, svjesni šta radimo i zašto to radimo.

UDG OBRAZOVANJE : PROMAŠAJ

Ono što čovjek ima da kaže najbolje je reći najjednostavnijim i najnarodnijim mogućim riječnikom, ne samo zato što se pisac bloga obraća širokom auditorijumu, nego zato što kada su misli jasne, treba da bude jasna i rečenica. Ja ću zato u ovom i u narednim blog postovima pokušavati da pišem što jasnije i što manje prosto – upravo je takva i stvar o kojoj imam želju da pišem, jasna kao dan svakome u Crnoj Gori, a usko povezana sa najdubljim problemima našega društva. O čemu bih ja, maturant gimnazijalac i uskoro student, mogao da pišem prije nego o obrazovnom sistemu u našoj zemlji, o njegovim svakome vidljivim problemima i o izglednim posljedicama tih problema?

Problemi našeg obrazovnog sistema su ujedno i problemi moje generacije, a pod mojom generacijom podrazumijevam vipe od od ovogodišnjih maturanata – zapravo svakog mladog našeg surgrađanina i sugrađanku koji su doživjeli da opcija za njihovo visoko obrazovanje bude jedna omrznuta, jedna prostačka i udbaška skraćenica – U.D.G. Mislim da je svakome u Crnoj Gori jasno šta je osnovni problem moje generacije – što ih, prosto rečeno, boli dupe. Glavna prepreka sa kojom se naš obrazovni sistem suočava jeste što je velika, prevelika većina maturanata potpuno indiferentna po pitanju izbora profesije, fakulteta i, u novije vrijeme, univerziteta. Đaci koji imaju mogućnosti, što je još gore imaju i znanje, najčešće ostaju da studiraju ovdje, u Crnoj Gori! Da se razumijemo, ja nisam nikakvo čudo, i želim da studiram u inostranstvu – bio sam spreman da prođem kroz fascinantno obimnu papirologiju i dva ispita Engleskog jezika (TOEFL i SAT), zato što zaista želim da se upišem na dobar fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama ili Velikoj Britaniji. Kad ove ambicije nekome od mojih vršnjaka, ne daj Bože, pomenem, gledaju me kao Marsovca, ili kakvog primjerka rijetke ugrožene vrste egzotične ptice. Oni koji ne uspiju da se otrgnu provincijalizma i ne odole potrebi da mi zamjere ovu ambiciju vjeruju da sam se prodao zapadnjacima ili je to, pak, neka vrsta pranja nekog bogus prljavog novca – i svako ko ima bilo kakve ambicije koje ga odvajaju od tih šupljih ljudi ne može se nadati ikakvoj drugoj njihovoj reakciji – ja, naprimjer, želim da se vratim u Crnu Goru nakon studija (to nikome ni slučajno ne pominjem, da ne bih razbio pro-zapadno-prostitutsku sliku), ali kafanske provincijske priče nisu razlog zašto ljudi koji mogu da pođu u inostranstvo – ostaju ovdje. Da potkrijepim ovu žalosnu tvrdnju primjerom – odlična učenica iz Bara odlučuje da upiše studije prava u Donjoj Gorici, srećno joj bilo, zato što vjeruje da će joj Donjogorička diploma dati dobru startnu poziciju. Sve u svemu, odluka da li da se ostane na studijama u Crnoj Gori ili da se pokuša ići u inostranstvo bazira se na dva osnovna parametra – jedan je obrazovna ponuda koja se nudi u Crnoj Gori, a drugi je balans dobrih i loših strana studiranja u inostranstvu. Maturanti u principu nemaju nikakve dileme u vezi sa kvalitetom obrazovanja u inostranstvu i doma, većinom iz neobaviještenosti i stereotipa da je svaki mogući strani univerzitet nesrazmjerno bolji od crnogorskih univerziteta (a trebalo bi imati dilemu, jer u nekim se slučajevima dođe do zaključka da bi bilo pametnije dodiplomske studije završiti u Crnoj Gori) – znači, to je veliki razlog za studiranje u inostranstvu, nikako protiv. Ono što je osnovna mana studiranja u inostranstvu jeste što se većina mojih vršnjaka i vršnjakinja ne osjeća dovoljno samostalno da žive sami. Tu je i pitanje stranog jezika, i ostali razlozi koji nipošto nisu zanemarljivi, ali blijede u poređenju sa benefitom studiranja u nekoj zapadnoevropskoj zemlji, naprimjer. Tu je i potpuno odsustvo jasnih interesovanja kod ogromne većine mladih – prosto rečeno, srednjoškolce u prosjeku ne zanima ni jedno polje kulture, nauke ili umjetnosti, ne čitaju skoro ništa, socijalni odnosi su vrlo slabi, a portošačka Runway kultura vođena od strane Pink-Runway mašinerije (pisao sam o tome u pretprošlom tekstu) koja pruža lagodnu alternativu znanju. Naš sistem je kriv što je dozvolio da ta opaka potrošačka mašinerija (Atlas TV, TV Pink, i ostala bratija) ubije našim mladim sugrađanima bilo kakva kvalitetna interesovanja. Posljedica – neće mladi u inostranstvo.

Još jedan razlog ovog problema, nedovoljne zainteresovanosti mladih za studije, je domaća ponuda – tri univerziteta: državni, Milov, i Atlasov. Ono što je karakteristično za sva tri univerziteta jeste činjenica da je interesovanje za pravo i ekonomiju preveliko, a interesovanje za tehničke fakultete je premalo, i svake godine opada. A poznata je činjenica da je važan indikator za budućnost jedne zemlje i njenog ljudskog potencijala broj ljudi koji studiraju prirodne nauke. Osnovno pitanje je sljedeće: šta je to što čini Univerzitet Donju Goricu praktičnijim izborom od nekog stranog fakulteta? To je činjenica da vam je, ako diplomirate na UDG univerzitetu, određena vrsta posla u administraciji zagarantovana. Ipak, prije nego što moji vršnjaci pohrle da se upišu na UDG, treba da, bez eufemizama, objasnimo gdje se ti ljudi upisuju.

UDG je univerzitet koji se nalazi u Donjoj Gorici, opština Podgorica, a njegova sktaćenica se izgovara Ju Di Dži. To je univerzitet koji je, između ostalog, osnovao Milo Đukanović, premijer Crne Gore, kršeći Ustav i Zakon o Konfliktu Interesa, gradeći tu donjogoričku zgradu diskutabilnim parama.

UDG je univerzitet koji jedno vrijeme, dok je štancovao svoje prve generacije, nije imao licencu da bude univerzitet, i nije, kao ni sada kad ima licencu, bio priznat nigde van granice Crne Gore, to jest, van granice jednopartijske administracije, vođene od iste mašinerije koja je iznjedrila UDG kao svoje čedo. I ti će studenti moći da rade u takvoj administraciji dok god ona takva, jednopartijska, korumpirana, svakakva, i samo takva bude postojala.

UDG je univerzitet čiji je dekan Veso Vukotić, zvanično ime Veselin Napoleona Vukotić, otac jedne propale divlje neoliberalne fiskalne politike, guru Depeesovskog kapitalizma, promotor, i to svjesni promotor, nazovi ideologije koja je ustvari jedna najobičnija krađa. Veso Vukotić je, po mome ličnome mišljenju i utisku, najveća seljačina koga je kao nusproizvod izrodila AB revolucija, zajedno sa mladim, lijepim i pametnim džemperašima, i kao takav (sirovina) ima jezik na nivou uličnog podgoričkog dripca. Dalje, Veso Vukotić se o svojim pulenima (studenti koje prepozna kao male Vukotiće) stara na seljačko-mafijaški protektivan način – ćera ih da uče zajedno, jedu zajedno, idu na časove jahanja, zamislite, jahanja zajedno, dok ne napravi od njih male kiborge, nešto kao donjogorička varijanta „Tajnog društva Lobanja“. Poslije ovoga, bilo bi potpuno normalno pitati mlade vršnjake moje – želite li da budete kiborg Vesa Vukotića, ili sebe cijenite više?

Evo šta će se desiti ako se UDG tradicija nastavi – mi u Crnoj Gori imamo problem sa brojkama. 28 000 radnika je zaposleno u našoj administraciji, lokalnoj i republičkoj, u zemlji koja ima tek 650 000 stanovnika. Ovakav UDG će napraviti još toliko radnika administracije za manje od decenije. Ni jedna država na svijetu ne može da bude održiva na takav način. Ni jedna jedina, pa ni Crna Gora. Napravićemo neobrazovane poslušnike, indoktrinirane glupostima Veselina Vukotića i filozofije Donje Gorice, i naša zemlja neće imati ama baš nikakav ljudski potencijal. Ako se vi, maturanti i maturantkinje srednjih škola širom Crne Gore, opredijelite za UDG, znajte da je to put koji ste pomogli da se utaba.

Druga stvar koja nam se dešava, a koja će se još drastičnije nastaviti, je potpuna smrt građanske Crne Gore usljed ubijanja i posljednje nade za slobodnom riječi i misli, u toj Donjogoričkoj administraciji i Donjogoričkom Vesovukotićevskom Depeesovskom društvu, koje će štancovati poslušnike. Hoćete li, vršnjaci i vršnjakinje moje, u takvom društvu da živite? Je li linija manjeg otpora kojim većina nas ide zaista vrijedna užasnih posljedica po naše društvo i nas same? Recite samima sebi – nije!

Upišete li se, vršnjaci i vršnjakinje, na UDG, vi ćete doprinijeti nastavljanju zločina koji već dugo traje – silovanja građanskog društva, a sami u tom jednom mehanizmu vi nećete biti ništa više nego sluga, ništa značajnije nego pion, i ništa vrijednije poštovanja nego kiborg Judidžija.

Zato, moji vršnjaci i vršnjakinje, pojmovi kao što su „linija manjeg otpora“ i „najpraktičnija opcija“ su veoma diskutabilni. Ukoliko ne želite da se u to na sopstvenom primjeru uvjerite, vi koji ste najbolji – okušajte svoju sreću i studirajte na kvalitetnim univerzitetima. A onda se, ako ste baš radi života u Crnoj Gori i njegovih mnogobrojnih benefita, vratite u naše društvo – na taj način dobijate i vi i Crna Gora.

O HRIŠĆANSKIM KNJIŽARAMA

Nisam bio siguran da li da kapitalizujem ono “hrišćanskim”; jer nisu to knjižare koje su, usput – hrišćanske, nego su hrišćanske – knjizare. S druge strane, te knjižare imaju svoje nazive; ono “hrišćanska” je samo atribut. Ostavio sam naslov, kakav god da je.

Za te hrišćanske knjižare sam cuo i ranije. Na sajmovima knjiga uvijek ima po jedan neugledni, poluprazni štandić sa raznim izdanjima Biblija i knjiga poput “Sveti Simon Simonović”. Prodavci su blijedi, visoki, sa dugim bradama (urbana varijanta popa) koji za nekih devet eura i devedeset devet centi sire Boziju rijec (Zastarjela izdanja Biblije na čijim je koricama napisano “ova knjiga se ne smije prodavati”). Takvi sajmovi im, makar za kratko, pružaju uzvišen razlog za pazar.

Hrišćanska knjižara u kojoj sam ja, kada sam u Americi bio na razmjeni, bila je sasvim drugačija. Počev od klijentele: moja host majka, redovna mušterija, niti je blijeda niti ima dugu bradu. A sama knjizara ni malo ne naliči pravoslavnoj piljarici nego modernom protestantskom bordelu. Izgled bordela joj daje slika mišićavog Isusa u gaćicama kako umire na krstu, koji bi uzbudio svakog nekrofila. U tu knjizaru, koja odaje stav moderne religije koja se ne stidi da golotinju u velicini 2X1 postavi na vidljivo mjesto, uklapao bi se i izazovni poster lijepe Marije Magdalene u ljudskoj velicini.

U knjižaru (koja se zove “Divlja Religija”) sam usao da bih kupio božićni poklon. Činila mi se kao mjesto gdje bih našao nešto vezano za najveći hrišćanski praznik. Kakva knjiga, album…

“Divlja Religija” nije bila hrišćanska knjižara: to je bio mali hrišćanski “supermarket vjere”. Kud gos se okreneš, imas svijetleće naslove knjiga “Deset koraka do vjere”, “Ti, perfektan vjernik”, “Na koji nacin nas Bog gleda”. Velika polica sa torbicama za bibliju (i u dječijoj velicini) olovkama sa citatima iz Biblije…

Toliko o knjizari. Sa strane imaš vitrine i vitrine prepune malih beba-Isusova, lutkica Bogorodice, Mojsija (pritisneš dugme i on izvadi štap, pritisnes drugi put i štap se izvije u zmiju)…

Ono sto me je zaista ucinilo stranom mušterijom u “Divljoj Religiji” (jedna od stvari) jesu porcelanske lutke Djeda Mraza kako drži krst. Djeda Mraz jeste inspirisan likom svještenika, pa je tako povezan sa hrišćanskom tradicijom, ali ga nikad, koliko ja znam, nisu koristili kao maskotu hrišćanstva, sa crvenim plaštom i krstom (sto je davno bio izgled krstaskih predvodnika)…

Kud nestade djedica koji daje poklone svoj djeci na svijetu? Ko mi ukrade toleranciju, ravnopravnost i političku korektnost? Pitao sam se da li da, nakon svega, i očekujem nesto od Djeda Mraza za Bozic…

U “Divljoj Religiji” nisam kupio ništa. Ipak, čuo sam da grade drugu hrišćansku knjižaru, nedaleko od “Divlje Religije”. Bas me interesuje kakva će biti ova nova… Moja je procjena da ce ih konkurencija natjerati da smisle neki originalni proizvod, poput hrišćanske paste za zube koja izbacuje kaladont u obliku krsta, ili hrišćanske pomorandze, koja nije prskana i 100% je zdrava.

Ipak mislim da bi poster Marije Magdalene zaista promijenio stvari.

EUFEMIZAM: SELJAČINE

Hajde da priznamo da fakat živimo u diktaturi koja ulazi u svaku poru našeg društva – u vladavini jedne potrošačke kulture, ispraznog svijeta koji se sa pravom može nazvati “Runway” kultura. Naše društvo se u posljednje vrijeme izbirikalo po pitanju rječnika. Meinstrim potrošačkog pop-Runway drutva (u našem slučaju pop-folkeraj društva) je počeo da koristi eufemizme. Tako, Milo više nije Lopov nego je u-neku-ruku-kontroverzni političar, Ruski KGBovci koji su (opet eufemizam – diskutabilno) postali oligarsi su danas Biznismeni, Jelena Karleuša je umjetnica, a bivša manekenka nikako nije neobrazovana, plitka sponzorusa, nego dobija laskavu doživotnu titulu “bivši supermodel”.

Koliko sam ja uspio da vidim, eufemizmi nikad nisu nikome dobro donijeli. A ko ih izmisli? Etimološko porijeklo riječi “eufemizam” potiče od grčkog “eufema” znači “dobar govor”, suprotno “blastfemi” ili “lošem govoru”, što je za stare Grke bilo glasno izgovaranje imena bogova i drugih religioznih tabua.

Malo po malo, kako su antički religiozni tabui bivali sve dalji, a centri moći u potrošačkom Runway društvu sve bliži – eufemizme koristimo da ne bi, ne daj bože, oskrnavili integritet tajkuna, bivših manekenki, umjetnika Dada (Polumente, ne Đurića) i ostalih likova iz galerije potrošačkog Runway društva.

U skorije vrijeme cvjeta ljubav između ruskih tajkuna i bivših manekenki. Prava ljubav; ruski egzotični šarm je izgleda neodoljiv, a romantična priroda tih tajkuna je ukratko smrt za lijepe žene. Niko, ne dao Bog, ne pomišlja da je onaj ruski tajkun najobičniji mafijaš, a da je ona manekenka što se udala za njega sponzoruša. Na takvu jednu “blastfemu”, na takav prostački pogled – koji ne unižava one gromade i veličine Runway društva, već mene samog, seljaka sa Durmitora – mediji Runway društva stavljaju svojevrsnu cenzuru. A znate šta je najgori efekat censure? Autocenzura; neće proći ni deset godina a mi ćemo se sami spriječavati da mislimo na takav priprost način. Pamti, pamti, pamti – Grand parada proizvodi talente!

Ovaj mali, nepretenciozni tekstić će možda, za deset godina neko pročitati i zabrinuti se za moje zdravlje:

Priprosto je reći da Aca Lukas nije roker nego najobičnija seljačina.

Ogavna je misao da se ona naša manekenka udala zbog para (jer, kad je pozovu na TV Pink i pitaju je za njenu ljubav sa onim Rusom, o čemu će zaboga pričati?)

Slavko Perović pljuje kad ikonu našeg društva nazove najobičnijim lopovom.

Kao svaka diktatura, Runway mašina potrošačkog društva je toliko moćna da postavlja standarde – mediji te mašinerije mogu da spinuju javnost dotle da ona povjeruje u ama baš sve što mašinerija hoće – može bilo koja folk pjevačica postati pop pjevačica, može mafijaš postati biznismen, seljak – neseljak, a političar koji truća najobičnije gluposti – filozof. I, upravo kao svaka dikratura, vi ste ili dio nje, ili ste joj neprijatelj – ako se ovako nastavi, neka vas ne čudi što kritizere Šaka Polumente prikažu kao seljake, a samog Šaka Polumentu kao emancipovanog građanina. Postaćete neprijatnija vaša pojava nego njegova pjesma, ako je to moguće.

Diktatura divova potrošačkog Runway društva je toliko jaka i sveobuhvatna da su hiljade glava koje kleče pred njima zaista povjerovale u njihovu priču. Runwayev sistem vrijednosti je zaista ubojito dizajniran – na prvi pogled, moral je besprijekoran, uz male, jedva primjetne modifikacije koje je pokretačka mašina Runway društva ugradila. Jer, Runway potrošački sistem vrijednosti i mora biti najsličniji vrijednostima velikog dijela populacije; manekenka Heidi Klum će biti gost u emisiji Opre Vinfri i tu će govoriti o ljubavi, poštenju, porodičnim vrijednostima, djeci i sreći, čak i o svojoj vjeri i trenutku u kome je pronašla Hrista… nasložiće prosječnim majkama i domaćicama toliko đubreta da zaboravimo da se ona, majka koja ima divan, divan odnos sa kćerkom, slikala gola za nekoliko magazina, da je ta glasnogovornica zdrave hrane svako malo u rehabilitacionom centru zbog droge, i da je ona, koja savjetuje majke, važan dio mašinerije koja njihove rođene kćerke vrednuje kao robu.

Režim potrošačkog Runway društva, kao i svaki režim, ima svoje fanatike – a to su ljudi koji su rođeni u sistemu, odgajani u sistemu, i pušteni u sistem sa jedninim razlogom da budu fanatici, jer jedno društvo je stabilnije ako ima svoje ludake. Klasičan primjer takve ispranosti mozga je većina sadašnjih modnih dizajnera. U njihovom poslu umjetnosti je vrlo malo – i kroz njihove radove i kroz njihovu priču vide se prazne floskule koje je mašina Runway izmislila i zaslijepljujuća fascinacija vrhom potrošačke Runway piramide. Na “lokalnom” nivou, voditeljke TV Pinka nisu dobar primjer fanatika potrošačkog društva – jer, po jednoj anketi, među osnovkama nešto manje od 50% njih želi da bude manekenka ili voditeljka zabavnog programa – te djevojčice su kandidati za istinske fanatike. Oni će, za deset godina, biti gorivo za Runay potrošačku mašinu!

Jedinstvenu sliku cijelog procesa možemo vidjeti ako gledamo naše sopstveno društvo, Crnu Goru, i “process” tokom dvadeset godina. “Proces” se odnosi na mnogo stvari – na uspon TV Pinka, Turbo Folka i njegovih zvijezda, i mnogobrojnih bogataša koji su do dan danas važan potporni stub naše domaće Runway potrošačke mašine. “Proces” se vremenski poklapa i utiče na jedan drugi, dugi process – moralni sunovrat naše zemlje i našeg društva i slom vrijednosnog sistema kojim se Crna Gora nekad ponosila. Devedesetih se popularizovala institucija sponzoruša, ispočetka gruba i prosta – danas sofisticirana. Baš kao što su se naši tajkuni, od klasičnih mafioza sa lančevima i crnim naočarima, transformisali u poklonike mode i mecene Runway potrošačkog društva, tako su se transformisale i naše sponzoruše, mada je osnovna, kurvinska priroda toga posla preživjela kao najizdržljiviji virus.

Za kraj, ima jedan veoma popularan YouTube video takmičenja za izbor Tinejdžerske Mis Amerike (Miss Teen America) i finalistkinje iz Južne Karoline. Ostvario joj se san – postala je poznata, doduše kao kreten, ali slava je slava. Mis Južne Karoline je bila pitana za njeno mišljenje o činjenici da 50% Amerikanaca ne može da locira Sjedinjene Američke Države na mapi svijeta. I tu je ova diva Runway potrošačke culture krenula da elaboriše; to je bilo slaganje sintagmi, nemogućih konstrukcija i besmislica tolikih da su zasmijale i voditelja šoua. Svoj jednominutni govor je završila sa riječima “This way we can build a better future”. Te riječi je iskoristio svaki političar na obije strane Atlantika. Ova plavokosa djevojka je živi primjer nepobitive činjenice – potrošačka Runway kultura je uzela maha svugdje, a njeno jednominutno lupanje je nuspojava. Izgleda da je najjasnija Mis Karolini i potrošačkoj Runway kulturi kog se mogu sjetiti jedna pjesma Partibrejkersa, “Ti nisi Julija, ja nisam Romeo, noćas sam nešto gadno pojeo; lepo pričaš, lepo hodaš, slatka mala nemoj lako da se prodaš…”

ORUŽJE ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Godišnjica je Hirošime. Evo ima šezdeset i četiri godine od primjene najužasnijeg oružija koje je svjet ikada vidio – bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Dvjesta pedeset hiljada mrtvih. Nebrojeni povrijeđeni, ozračeni, obogaljeni, i njihovi potomci obilježeni. Generacije i generacije se rađaju defektne, i preko njihovih mladih, ćelavih glava i spojenih prstiju užas Hirošime i dalje živi.

Danas, Japanski premijer je održao govor na kome poziva na borbu za svijet bez nuklearnog oružja – ili bar bez upotrebe nuklearnog oružja. Oko toga se slažu svi svjetski lideri. Naprimjer, sa tim se slaže Barak Obama, u čijoj administraciji sjedi Hilari Klinton, koja je kao predsjednički kandidat predlagala nuklearni napad na Iran, ukoliko nastave sa atomskim programom. Sa tim se, takođe, slaže i Vladimir Putin, šef nuklearne velesile Rusije. I izraelski premijer Netanjahu se slaže s tim. Da budem precizniji, jedini kojih se mogu sjetiti da se nisu eksplicitno deklarisali kao veliki borci za svijet bez nuklearnog oružja su Ahmadinedžad iz Irana i Gadafi iz Libije – ni Iran ni Libija nemaju nuklearnog oružja, a svi ostali navedeni ih imaju! Situacija je apsurdna – najveći borci protiv oružja za masovno uništenje su puni nuklearki, a jedini koji ne učestvuju u lovu na oružje za masovno uništenje nemaju veze sa tim.

Oružja za masovno uništenje su posebna kategorija nasilja i surovosti. I to ne po nekom atributu koji ih izdvaja od drugih – svako oružje je namijenjeno za uništenje, neko za veće, a neko za manje, i masovnost uništenja je stvar procjene. Oni koji danas sumnjaju u Holokaust između ostaloga tvrde da je umjesto šest, poginulo pet miliona Jevreja. Ili četiri. Koja je bitna razika između pet i šest miliona žrtava? Odgovor – milion. Jedan cijeli Vašington DC, pun ljudi spašenih. Spasenje tolikih života je zaista herojski čin. Ipak, šta određuje masovnost uništenja? Jedanaestog septembra 2001. je poginulo tri hiljade civila. Jeli to masovno uništenje? Hajdre reci ne.

Izgleda da se shvatilo da je užas oružja za masovno uništenje u tome što je, jednostavno, previše opasno – ni jedan rat ne može biti profitabilan ako se protivnici izranjavaju na takav način. Tokom Hladnog rata su se dvije supersile naoružale nuklearnim bombama dotle da su imale dovoljno municije da bukvalno izbrišu sve sa zemlje. Takva pobjeda bi bila beskorisna.

Čuveni britanski pobunjenik Gaj Folks je prije četiri vijeka pokušao da digne u vazduh zgrade britanskog parlamenta. Nije uspio, i 5. oktobar se u Britaniji i danas slavi kao dan Folksovog neuspjeha. Ljudi ne reaguju pozitivno na takve ideje. Možda to znači da je glavna mana oružja za masovno uništenje to što jednostavno – nije ljudski. Previše je efikasno.

Dvjesta pedeset hiljada nevinih duša je dosta. Američki predsjednik Truman je naredio da se bace dvije atomske bombe, Fat Man i Little Boy. Interesantno je što Truman nije bio čovjek koji je pokrenuo projekat Menhetn i spravljanje tih bombi – to je uradio njegov predhodnik, Frenklin Ruzvelt, koji po današnjim saznanjima nije namjeravao da je upotrijebi. Čak i sa moje, laičke perspektive, to nije uvjerljivo – projekat Menhetn je bio previše skup i važan da bi napravio – ćorak. Ubjedljivost svakog strašila leži u realnoj mogućnosti da se ono, u krajnjem, upotrijebi – samim tim je konstruisanje bombe, čija je destruktivna moć procijenjena deset puta većom od ičega dotada zabilježenog, čisto zbog blefa kranje nevjerovatno – i Trumanova i Ruzveltova administracija su morale biti spremne da iskoriste atomske bombe.

Sjedinjene Američke Države danas imaju 5350 nuklearnih bombi, i bore se za svijet bez nuklearnog oružja. Izraelski premijer Netanjahu svako malo zaprijeti napadom na Iran, ukoliko Iran ne obustavi svoj nuklearni program. „Iran, nastavljajući svoj nuklearni program, postaje faktor nestabilnosti na Bliskom Istoku“. Faktor nestabilnosti? Iran je faktor nestabilnosti zato što razvija tehnologiju kojom je moguće napraviti nuklearnu bombu? Ali, gospodine Netanjahu, vi imate dvadeset i dvije nuklearne bombe, u ratu ste i okupirali ste svoje susjede, zar to ne čini vas faktorom nestabilnosti?

Gledao sam, nedavno, film Majkla Mura „Bowling for Columbine“. Priznajem da mi je bilo veoma teško razlučiti šta je traganje za istinom, a šta je politički pamflet Demokrata, ali jedna Murova teza, u bilo kom kontekstu, zavrijeđuje veoma veliku pažnju: za masakr u srednjoj školi „Columbine“ javnost je optužila, ni manje ni više, Merlina Mensona. Antihrist-dark roker je postao žrtva raznih udruženja konzervativnih majki zato što su dva  klinca od šesnaest godina ušli jednog dana u učionicu sa mašinkama i pobili razred. Dvanaestoro djece mrtvo. Dvadeset i jedno povrijeđeno. Odakle tim dječacima takav poriv? Pod čijim se uticajem razvila njihova želja za masovnim uništenjem? Da li pod uticajem muzike darkera Merlina Mensona, ili društva koje posjeduje 5350 nuklearnih bombi, na čijem čelu je administracija koja je odgovorna za smrt 100000 civila tokom rata u Iraku?

Dok sam živio u domaćinskoj porodici u Sjedinjenim Američkim Državama bilo mi je nemoguće ne primjetiti jedan licemjerni paradoks koji itekako ima veze sa temom oružja za masovno uništenje. Ljudi kod kojih sam živio su duboki i veoma predani vjernici. Hrišćani, evanđelisti. Ta grupa u Americi nije posebno brojna, ima ih svega oko 9%, i ujedno je i paradoks i licemjerstvo što ti najposvećeniji hrišćani najjače zagovaraju primjenjivanje smrtne kazne, kastraciju, tehnike mučenja sa Guantanama i slične nehumanosti. Oni se najžešće bore za promociju NRA (National Riffle Association) i protiv kontrole nošenja oružja. Štaviše, većina njih (uključujući i moje domaćine) opravdava bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Ovim se velikim problemom američkog društva bavi Majkl Mur u svojoj krajnje manipulativnoj knjizi „Dude, where is my country?“ i između ostalog, navodi razne brojke koje kažu da je orgomna većina Amerikanaca za borbu protiv globalnog zagrijavanja, polne i seksualne diskriminacije… velika većina je, navodno, za ukidanje smrtne kazne i za jaču kontrolu nošenja oružja od strane privatnih lica… Takva slika Američkog društva je potpuna laž. Zemlja u kojoj Majk Hakabi, ultradesničar, osvoji sa 34% državu Ajovu na stranačkim predsjedničkim izborima ne može biti sasvim zdravo društvo. Podsjetimo se, Hakabi je svojevremeno predlagao karantin za HIV pozitivne američke građane, i uveo je smrtnu kaznu vješanjem u Arkanzasu. Zemlja u kojoj je Raš Limbo, ultradesničar sa neofašističkim stavovima, najslušaniji radio voditelj – sigurno nije sasvim zdrava zemlja. SAD, u kojoj je kandidatkinja za potpredsjednicu države Sara Pejlin – koja je zagovarala napad na Rusiju u Gruziji, tokom rata u Južnoj Osetiji, i koja nije znala da je Afrika kontinent – ne mogu nikako biti pacifističko društvo. Istina, ni Sara Pejlin ni Hakabi nisu pobijedili na izborima, niti Raš Limbo uživa popularnost u cijeloj Americi, niti je on glavni nacionalni ideolog – ali jedan značajan, veoma značajan broj ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama ne pokazuje nikakvu svijest o nehumanosti svoga društva – i upravo nedostatak te svijesti je direktno odgovoran za ono što se desilo u Columbine High School. Pa onda okrive – a koga bi drugo – nego Merlina Mensona. I proklete liberalne medije, koji daju djeci da gledaju pornografiju i izopačenosti. A istina je da je meinstrimu američkog društva za nasilje u jednoj srednjoj školi mnogo lakše okriviti ideološke disidente i dežurnog bauka, umjesto – sebe.

U govoru japanskog premijera obavezuje se međunarodna zajednica na žešću borbu protiv oružja za masovno uništenje, da nam se, svijetu ne ponovi više nikad genocid u Hirošimi. Danas, lider te borbe su Sjedinjene Američke Države. Postavimo onda pitanje – ko se tu zaista bori? I protiv koga se bori? Mi evo čekamo, gledamo ko će prvi da baci nuklearku…

TAKMIČENJE

Mislio sam da bi bilo dobro da u ovom postu objavim jedan tekst koji sam prije nekoliko mjeseci napisao za časopis Evropski Puls:

O retoričkom takmičenju srednjoškolaca:

Suština priče je sljedeća: ukinuli su srednjoškolcima govorničko takmičenje – zbog izbora. Prije nekoliko nedjelja smo mi, članovi debatnog kluba gimnazije „Slobodan Škerović“, došli na ideju da organizujemo takmičenje u besjedništvu za učenike naše škole. Takmičenje bi se sastojalo iz dva kruga, u kojim bi prijavljeni takmičari imali zadatak da sastave kratak dvominutni govor na temu „Anarhija (ni)je sloboda“ ili da naprave imitaciju govora neke ličnosti iz crnogorskog javnog života. Pripremili smo nacrt projekta, detaljan scenario za obje večeri, čak i plan mini-kampanje za promociju takmičenja u gimnaziji… u žiri smo zvali Daliborku Uljarević, direktorku CGO-a, i Balšu Brkovića, književnika i čovjeka koji je kao gimnazijalac osnovao gimnazijski debatni klub. I – svi oduševljeni. Direktor škole – saglasan, dok nas narednog dana nisu iz uprave zvali na hitan sastanak, gdje su nam rekli da od takmičenja nema ništa. Zašto? Parlamentarni izbori su u martu i, kako su nam rekli, boje se da ih neko sa strane ne šikanira kao promotere jedne od političkih partija. Izbori su, vele, i svaka imitacija nekog političara je neumjesna. Izbori su, i ne bi bilo poželjno da neki takmičar izrazi bilo kakav politički stav. Izbori su, i svaka priča o anarhiji navodno upućuje na određenu političku opciju. Mi smo se, na to, ponudili da kontaktiramo svakog takmičara ponaosob, i da im jasno stavimo do znanja da ne iznose svoje stavove o političkoj situaciji u državi u svojim govorima. Džaba, nisu htjeli ni da čuju – takmičenje je, u najboljem slučaju, odloženo do završetka izbora.

Ovdje se ne radi samo o takmičenju gimnazijalaca u besjedništvu – ovdje se radi o slobodi riječi u institucijama koje bi trebale biti „hramovi“ slobodne riječi. Ovaj nazovi incident dovodi nas do pitanja – kako je moguće govoriti o slobodi riječi, ili slobodi misli u Crnoj Gori, kada se srednjoškolcima govori da bi bilo najbolje i najbezbjednije da pred izbore ćute? Nikako. Ta premisa, da postoji vrijeme za slobodu riječi i vrijeme za cenzuru, vrijeme kad se misli i vrijeme kad se ćuti, je premisa na kojoj počiva svako društvo moćnih i uplašenih.

Jedan je problem kad u našem društvu postoji jedan netolerantan, ignorantan i opresivan stav koji na ovakav način gleda na govor srednjoškolaca, ali kada se ispostavi da uprava najveće gimnazije u državi strepi od tog, takvog stava – to je nešto sasvim drugo. Tu se krije razlog zašto se ‘68. još nije desila u Crnoj Gori – zato što je sistem od mladih ljudi, koji bi morali biti nosioci duha promjena u jednom zdravom društvu, napravio podanike. Od srednje škole, pokušava nam se usaditi jedan izvitopereni pragmatizam, koji nas uči da je svaki napor za promjene duvanje u prazno, i tek kad ste se spremili da promijenite sistem iznutra, zasjeli ste u fotelju i zovnu vas da odložite neko takmičenje srednjoškolaca jer su izbori… I tako u krug, a ‘68. nikad da dođe.

I, na kraju, ako smo mi kao društvo zaista na ovakav način pasivni i bezvoljni, postavlja se pitanje – vjerujemo li mi i u šta? Ili je nevjera u sopstvenu mogućnost da napravimo promjenu potpuno ukorijenjena u naš mentalitet? Nadam se da smo, ipak, bolji ljudi od društva koje smo stvorili.

Feđa Pavlović

FACEBOOK GENERACIJA

Znate li zašto je za mene danas važan dan? Zato što sam od danas osoba bez facebooka.

I, mogu vam reći da sam se deaktivacijom mog facebook profila potpuno svjesno degradirao u očima zajednice, a ujedno je to bio i takoreći jedan elitistički čin.

Ima već neko vrijeme kako razmišljam da batalim facebook – spriječavala me je moja rastuća zavisnost od tog sajta, a podsticala me je činjenica da sam te zavisnosti postao svjestan. I, mislim da shvatanje da ste pretjerano vezani za nešto tako na prvi pogled bezazleno kao facebook, dobro i zato što nam pomaže da demistifikujemo pojam zavisnosti.

E, pa, čim sam počeo da shvatam da sam ja, čovječe, zavisnik od tog sajta, vidio sam da nisam jedini. Pojam „Facebook generacija“ ne znači da smo svi mi pretjerano vezani za facebook, već da nam je priroda postala potpuno zavisnička. Nazovite to „Myspace generacija“ ili „Video igre generacija“ suština je ista. Više imamo sajber prijatelja nego ovih tradicionalnih, konzervativno-živih. Čitamo u prosjeku tri knjige godišnje, pročitamo 2,500 facebook stranica. U prosjeku, potpuno smo nezainteresovani za većinu stvari, i imamo problem da shvatimo da su estrada i „Fascion“TV, zapravo, manjina stvari.

Sam Facebook ima 57 miliona svakodnevno aktivnih korisnika. Taj broj raste za četvrt miliona svakog dana. Tolika količina energije je bila prošle godine dovoljna izabere Obamu za predsjednika i promijeni Ameriku.

Da se vratim na moje brisanje facebook profila: degradacija u očima zajednice nastupa kad u nekom prijatnom neformalnom razgovoru vi spomenete da nemate facebook profil. Postajete osoba bez facebooka. Zvuči kao raseljeno lice. Koeficijent „inosti“ vam naglo opada ne samo zbog činjenice da nemate facebook, već zbog pretpostavke da nemate ni internet. Ljudi odbijaju da uzmu u obzir mogućnost da vam je sajber život dosadan, i počinju da vas gledaju sa strane: Da niste vi jedan od onih sa teorijom zavjere? Krijete li nešto?

S druge strane imate i elitističku prirodu brisanja facebook profila. To je, često, posljednja moda osoba koje imaju previše facebook prijatelja. Sljedeća stepenica je, vjerovatno, otvaranje sopstvenog mini-portala. Ustvari, elitistička priroda je malo kompleksnija – brisanjem facebook profila vi na neki način pokazujete da vama Facebook nije potreban da bi bili u centru dešavanja, i da vi nikad niste ni bili facebook zavisnik, jednom riječju, elita ste ako uspijete da dokažete da možete da živite bez Facebooka.

I tako sam ja, svjestan posljedica mojih djela, odlučio da izađem iz svijeta facebooka. Bez sumnje će mi nedostajati, ali osjećam da neću previše žaliti za njim. Isto preporučujem i Vama. Otvorite blog…