PARADA

Zdravo, dragi čitaoci. Mislim da će ovaj blog post biti najkraći koji ću ikad napisati, dijelom zbog činjenice da je prilično kasno, da nije najbolje vrijeme za pisanje bloga. Pravo da vam kažem, na pisanje me, u ovo gluvo doba (dva je ujutru) natjeralo  nesto u vezi teme o kojoj se ovih dana puno čuje – a to je održavanje gej parade u Beogradu.

Nesrećno je prošla prva takva parada u Beogradu, ne znam da li se ko sjeća, prije nekoliko godina, kada su navijači, batinaši i najprostija ulična sorta prebili i kamenovali svoje sugrađane, učesnike gej parade. Homoseksualce. Veliki je šamar za evropsku sliku prijestonice Srbije bio taj događaj, nespremnost policije da zaštiti građane glavnog grada od nasilja i kršenje ustavnog prava tih građana na slobodno okupljanje na javnom mjestu…

Ja se nadam da se to ovoga puta neće ponoviti, mada to, nažalost, slutim. Samo mi, kao normalnoj osobi, nije nikako jasno zašto bi se ti batinaši sa toliko žara i energije ostrvili na homoseksualce – pazite, ne zato što su ovi zajedno, pa još šetaju i protestuju, nego zato što neometano prolaze i bitišu tim ulicama i trgovima, pored ostalih, heteroseksualnih, prolaznika. Jedna potpuno bezopasna grupa ljudi, homoseksualci, koji u Srbiji nemaju baš nikakvu političku moć, koji nisu napravili nikakav zločin niti ugrožavaju ikoga – njima je uskraćeno ustavno pravo na slobodno okupljanje i protest. A, kada u tom istom Beogradu, možda i tom istom ulicom, promaršira (davno, doduše) grupa naoružanih ljudi, nacionalističkih ljudi, opasnih ljudi koji idu da vode rat, po tim ulicama se prosipa cvijeće.

Da se razumijemo, ja nisam đavolov advokat. Protiv sam većine zahtjeva koje gej lobi nameće – prava na usvajanje djece, naprimjer, jer mislim da je takva postavka nedopustiva, takođe, svjestan sam uticaja koji gej lobi ima na negativno-portošačku Runway mašineriju, ali, ako ti ljudi, čija prava jesu, bez ikakve sumnje, ugrožena, mirno protestvuju zbog diskriminiranosti – onda bi svi mi, kao slobodni ljudi u građanskoj državi, trebali dati podršku ovakvom cilju, svjesni šta radimo i zašto to radimo.

UDG OBRAZOVANJE : PROMAŠAJ

Ono što čovjek ima da kaže najbolje je reći najjednostavnijim i najnarodnijim mogućim riječnikom, ne samo zato što se pisac bloga obraća širokom auditorijumu, nego zato što kada su misli jasne, treba da bude jasna i rečenica. Ja ću zato u ovom i u narednim blog postovima pokušavati da pišem što jasnije i što manje prosto – upravo je takva i stvar o kojoj imam želju da pišem, jasna kao dan svakome u Crnoj Gori, a usko povezana sa najdubljim problemima našega društva. O čemu bih ja, maturant gimnazijalac i uskoro student, mogao da pišem prije nego o obrazovnom sistemu u našoj zemlji, o njegovim svakome vidljivim problemima i o izglednim posljedicama tih problema?

Problemi našeg obrazovnog sistema su ujedno i problemi moje generacije, a pod mojom generacijom podrazumijevam vipe od od ovogodišnjih maturanata – zapravo svakog mladog našeg surgrađanina i sugrađanku koji su doživjeli da opcija za njihovo visoko obrazovanje bude jedna omrznuta, jedna prostačka i udbaška skraćenica – U.D.G. Mislim da je svakome u Crnoj Gori jasno šta je osnovni problem moje generacije – što ih, prosto rečeno, boli dupe. Glavna prepreka sa kojom se naš obrazovni sistem suočava jeste što je velika, prevelika većina maturanata potpuno indiferentna po pitanju izbora profesije, fakulteta i, u novije vrijeme, univerziteta. Đaci koji imaju mogućnosti, što je još gore imaju i znanje, najčešće ostaju da studiraju ovdje, u Crnoj Gori! Da se razumijemo, ja nisam nikakvo čudo, i želim da studiram u inostranstvu – bio sam spreman da prođem kroz fascinantno obimnu papirologiju i dva ispita Engleskog jezika (TOEFL i SAT), zato što zaista želim da se upišem na dobar fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama ili Velikoj Britaniji. Kad ove ambicije nekome od mojih vršnjaka, ne daj Bože, pomenem, gledaju me kao Marsovca, ili kakvog primjerka rijetke ugrožene vrste egzotične ptice. Oni koji ne uspiju da se otrgnu provincijalizma i ne odole potrebi da mi zamjere ovu ambiciju vjeruju da sam se prodao zapadnjacima ili je to, pak, neka vrsta pranja nekog bogus prljavog novca – i svako ko ima bilo kakve ambicije koje ga odvajaju od tih šupljih ljudi ne može se nadati ikakvoj drugoj njihovoj reakciji – ja, naprimjer, želim da se vratim u Crnu Goru nakon studija (to nikome ni slučajno ne pominjem, da ne bih razbio pro-zapadno-prostitutsku sliku), ali kafanske provincijske priče nisu razlog zašto ljudi koji mogu da pođu u inostranstvo – ostaju ovdje. Da potkrijepim ovu žalosnu tvrdnju primjerom – odlična učenica iz Bara odlučuje da upiše studije prava u Donjoj Gorici, srećno joj bilo, zato što vjeruje da će joj Donjogorička diploma dati dobru startnu poziciju. Sve u svemu, odluka da li da se ostane na studijama u Crnoj Gori ili da se pokuša ići u inostranstvo bazira se na dva osnovna parametra – jedan je obrazovna ponuda koja se nudi u Crnoj Gori, a drugi je balans dobrih i loših strana studiranja u inostranstvu. Maturanti u principu nemaju nikakve dileme u vezi sa kvalitetom obrazovanja u inostranstvu i doma, većinom iz neobaviještenosti i stereotipa da je svaki mogući strani univerzitet nesrazmjerno bolji od crnogorskih univerziteta (a trebalo bi imati dilemu, jer u nekim se slučajevima dođe do zaključka da bi bilo pametnije dodiplomske studije završiti u Crnoj Gori) – znači, to je veliki razlog za studiranje u inostranstvu, nikako protiv. Ono što je osnovna mana studiranja u inostranstvu jeste što se većina mojih vršnjaka i vršnjakinja ne osjeća dovoljno samostalno da žive sami. Tu je i pitanje stranog jezika, i ostali razlozi koji nipošto nisu zanemarljivi, ali blijede u poređenju sa benefitom studiranja u nekoj zapadnoevropskoj zemlji, naprimjer. Tu je i potpuno odsustvo jasnih interesovanja kod ogromne većine mladih – prosto rečeno, srednjoškolce u prosjeku ne zanima ni jedno polje kulture, nauke ili umjetnosti, ne čitaju skoro ništa, socijalni odnosi su vrlo slabi, a portošačka Runway kultura vođena od strane Pink-Runway mašinerije (pisao sam o tome u pretprošlom tekstu) koja pruža lagodnu alternativu znanju. Naš sistem je kriv što je dozvolio da ta opaka potrošačka mašinerija (Atlas TV, TV Pink, i ostala bratija) ubije našim mladim sugrađanima bilo kakva kvalitetna interesovanja. Posljedica – neće mladi u inostranstvo.

Još jedan razlog ovog problema, nedovoljne zainteresovanosti mladih za studije, je domaća ponuda – tri univerziteta: državni, Milov, i Atlasov. Ono što je karakteristično za sva tri univerziteta jeste činjenica da je interesovanje za pravo i ekonomiju preveliko, a interesovanje za tehničke fakultete je premalo, i svake godine opada. A poznata je činjenica da je važan indikator za budućnost jedne zemlje i njenog ljudskog potencijala broj ljudi koji studiraju prirodne nauke. Osnovno pitanje je sljedeće: šta je to što čini Univerzitet Donju Goricu praktičnijim izborom od nekog stranog fakulteta? To je činjenica da vam je, ako diplomirate na UDG univerzitetu, određena vrsta posla u administraciji zagarantovana. Ipak, prije nego što moji vršnjaci pohrle da se upišu na UDG, treba da, bez eufemizama, objasnimo gdje se ti ljudi upisuju.

UDG je univerzitet koji se nalazi u Donjoj Gorici, opština Podgorica, a njegova sktaćenica se izgovara Ju Di Dži. To je univerzitet koji je, između ostalog, osnovao Milo Đukanović, premijer Crne Gore, kršeći Ustav i Zakon o Konfliktu Interesa, gradeći tu donjogoričku zgradu diskutabilnim parama.

UDG je univerzitet koji jedno vrijeme, dok je štancovao svoje prve generacije, nije imao licencu da bude univerzitet, i nije, kao ni sada kad ima licencu, bio priznat nigde van granice Crne Gore, to jest, van granice jednopartijske administracije, vođene od iste mašinerije koja je iznjedrila UDG kao svoje čedo. I ti će studenti moći da rade u takvoj administraciji dok god ona takva, jednopartijska, korumpirana, svakakva, i samo takva bude postojala.

UDG je univerzitet čiji je dekan Veso Vukotić, zvanično ime Veselin Napoleona Vukotić, otac jedne propale divlje neoliberalne fiskalne politike, guru Depeesovskog kapitalizma, promotor, i to svjesni promotor, nazovi ideologije koja je ustvari jedna najobičnija krađa. Veso Vukotić je, po mome ličnome mišljenju i utisku, najveća seljačina koga je kao nusproizvod izrodila AB revolucija, zajedno sa mladim, lijepim i pametnim džemperašima, i kao takav (sirovina) ima jezik na nivou uličnog podgoričkog dripca. Dalje, Veso Vukotić se o svojim pulenima (studenti koje prepozna kao male Vukotiće) stara na seljačko-mafijaški protektivan način – ćera ih da uče zajedno, jedu zajedno, idu na časove jahanja, zamislite, jahanja zajedno, dok ne napravi od njih male kiborge, nešto kao donjogorička varijanta „Tajnog društva Lobanja“. Poslije ovoga, bilo bi potpuno normalno pitati mlade vršnjake moje – želite li da budete kiborg Vesa Vukotića, ili sebe cijenite više?

Evo šta će se desiti ako se UDG tradicija nastavi – mi u Crnoj Gori imamo problem sa brojkama. 28 000 radnika je zaposleno u našoj administraciji, lokalnoj i republičkoj, u zemlji koja ima tek 650 000 stanovnika. Ovakav UDG će napraviti još toliko radnika administracije za manje od decenije. Ni jedna država na svijetu ne može da bude održiva na takav način. Ni jedna jedina, pa ni Crna Gora. Napravićemo neobrazovane poslušnike, indoktrinirane glupostima Veselina Vukotića i filozofije Donje Gorice, i naša zemlja neće imati ama baš nikakav ljudski potencijal. Ako se vi, maturanti i maturantkinje srednjih škola širom Crne Gore, opredijelite za UDG, znajte da je to put koji ste pomogli da se utaba.

Druga stvar koja nam se dešava, a koja će se još drastičnije nastaviti, je potpuna smrt građanske Crne Gore usljed ubijanja i posljednje nade za slobodnom riječi i misli, u toj Donjogoričkoj administraciji i Donjogoričkom Vesovukotićevskom Depeesovskom društvu, koje će štancovati poslušnike. Hoćete li, vršnjaci i vršnjakinje moje, u takvom društvu da živite? Je li linija manjeg otpora kojim većina nas ide zaista vrijedna užasnih posljedica po naše društvo i nas same? Recite samima sebi – nije!

Upišete li se, vršnjaci i vršnjakinje, na UDG, vi ćete doprinijeti nastavljanju zločina koji već dugo traje – silovanja građanskog društva, a sami u tom jednom mehanizmu vi nećete biti ništa više nego sluga, ništa značajnije nego pion, i ništa vrijednije poštovanja nego kiborg Judidžija.

Zato, moji vršnjaci i vršnjakinje, pojmovi kao što su „linija manjeg otpora“ i „najpraktičnija opcija“ su veoma diskutabilni. Ukoliko ne želite da se u to na sopstvenom primjeru uvjerite, vi koji ste najbolji – okušajte svoju sreću i studirajte na kvalitetnim univerzitetima. A onda se, ako ste baš radi života u Crnoj Gori i njegovih mnogobrojnih benefita, vratite u naše društvo – na taj način dobijate i vi i Crna Gora.

O HRIŠĆANSKIM KNJIŽARAMA

Nisam bio siguran da li da kapitalizujem ono “hrišćanskim”; jer nisu to knjižare koje su, usput – hrišćanske, nego su hrišćanske – knjizare. S druge strane, te knjižare imaju svoje nazive; ono “hrišćanska” je samo atribut. Ostavio sam naslov, kakav god da je.

Za te hrišćanske knjižare sam cuo i ranije. Na sajmovima knjiga uvijek ima po jedan neugledni, poluprazni štandić sa raznim izdanjima Biblija i knjiga poput “Sveti Simon Simonović”. Prodavci su blijedi, visoki, sa dugim bradama (urbana varijanta popa) koji za nekih devet eura i devedeset devet centi sire Boziju rijec (Zastarjela izdanja Biblije na čijim je koricama napisano “ova knjiga se ne smije prodavati”). Takvi sajmovi im, makar za kratko, pružaju uzvišen razlog za pazar.

Hrišćanska knjižara u kojoj sam ja, kada sam u Americi bio na razmjeni, bila je sasvim drugačija. Počev od klijentele: moja host majka, redovna mušterija, niti je blijeda niti ima dugu bradu. A sama knjizara ni malo ne naliči pravoslavnoj piljarici nego modernom protestantskom bordelu. Izgled bordela joj daje slika mišićavog Isusa u gaćicama kako umire na krstu, koji bi uzbudio svakog nekrofila. U tu knjizaru, koja odaje stav moderne religije koja se ne stidi da golotinju u velicini 2X1 postavi na vidljivo mjesto, uklapao bi se i izazovni poster lijepe Marije Magdalene u ljudskoj velicini.

U knjižaru (koja se zove “Divlja Religija”) sam usao da bih kupio božićni poklon. Činila mi se kao mjesto gdje bih našao nešto vezano za najveći hrišćanski praznik. Kakva knjiga, album…

“Divlja Religija” nije bila hrišćanska knjižara: to je bio mali hrišćanski “supermarket vjere”. Kud gos se okreneš, imas svijetleće naslove knjiga “Deset koraka do vjere”, “Ti, perfektan vjernik”, “Na koji nacin nas Bog gleda”. Velika polica sa torbicama za bibliju (i u dječijoj velicini) olovkama sa citatima iz Biblije…

Toliko o knjizari. Sa strane imaš vitrine i vitrine prepune malih beba-Isusova, lutkica Bogorodice, Mojsija (pritisneš dugme i on izvadi štap, pritisnes drugi put i štap se izvije u zmiju)…

Ono sto me je zaista ucinilo stranom mušterijom u “Divljoj Religiji” (jedna od stvari) jesu porcelanske lutke Djeda Mraza kako drži krst. Djeda Mraz jeste inspirisan likom svještenika, pa je tako povezan sa hrišćanskom tradicijom, ali ga nikad, koliko ja znam, nisu koristili kao maskotu hrišćanstva, sa crvenim plaštom i krstom (sto je davno bio izgled krstaskih predvodnika)…

Kud nestade djedica koji daje poklone svoj djeci na svijetu? Ko mi ukrade toleranciju, ravnopravnost i političku korektnost? Pitao sam se da li da, nakon svega, i očekujem nesto od Djeda Mraza za Bozic…

U “Divljoj Religiji” nisam kupio ništa. Ipak, čuo sam da grade drugu hrišćansku knjižaru, nedaleko od “Divlje Religije”. Bas me interesuje kakva će biti ova nova… Moja je procjena da ce ih konkurencija natjerati da smisle neki originalni proizvod, poput hrišćanske paste za zube koja izbacuje kaladont u obliku krsta, ili hrišćanske pomorandze, koja nije prskana i 100% je zdrava.

Ipak mislim da bi poster Marije Magdalene zaista promijenio stvari.

EUFEMIZAM: SELJAČINE

Hajde da priznamo da fakat živimo u diktaturi koja ulazi u svaku poru našeg društva – u vladavini jedne potrošačke kulture, ispraznog svijeta koji se sa pravom može nazvati “Runway” kultura. Naše društvo se u posljednje vrijeme izbirikalo po pitanju rječnika. Meinstrim potrošačkog pop-Runway drutva (u našem slučaju pop-folkeraj društva) je počeo da koristi eufemizme. Tako, Milo više nije Lopov nego je u-neku-ruku-kontroverzni političar, Ruski KGBovci koji su (opet eufemizam – diskutabilno) postali oligarsi su danas Biznismeni, Jelena Karleuša je umjetnica, a bivša manekenka nikako nije neobrazovana, plitka sponzorusa, nego dobija laskavu doživotnu titulu “bivši supermodel”.

Koliko sam ja uspio da vidim, eufemizmi nikad nisu nikome dobro donijeli. A ko ih izmisli? Etimološko porijeklo riječi “eufemizam” potiče od grčkog “eufema” znači “dobar govor”, suprotno “blastfemi” ili “lošem govoru”, što je za stare Grke bilo glasno izgovaranje imena bogova i drugih religioznih tabua.

Malo po malo, kako su antički religiozni tabui bivali sve dalji, a centri moći u potrošačkom Runway društvu sve bliži – eufemizme koristimo da ne bi, ne daj bože, oskrnavili integritet tajkuna, bivših manekenki, umjetnika Dada (Polumente, ne Đurića) i ostalih likova iz galerije potrošačkog Runway društva.

U skorije vrijeme cvjeta ljubav između ruskih tajkuna i bivših manekenki. Prava ljubav; ruski egzotični šarm je izgleda neodoljiv, a romantična priroda tih tajkuna je ukratko smrt za lijepe žene. Niko, ne dao Bog, ne pomišlja da je onaj ruski tajkun najobičniji mafijaš, a da je ona manekenka što se udala za njega sponzoruša. Na takvu jednu “blastfemu”, na takav prostački pogled – koji ne unižava one gromade i veličine Runway društva, već mene samog, seljaka sa Durmitora – mediji Runway društva stavljaju svojevrsnu cenzuru. A znate šta je najgori efekat censure? Autocenzura; neće proći ni deset godina a mi ćemo se sami spriječavati da mislimo na takav priprost način. Pamti, pamti, pamti – Grand parada proizvodi talente!

Ovaj mali, nepretenciozni tekstić će možda, za deset godina neko pročitati i zabrinuti se za moje zdravlje:

Priprosto je reći da Aca Lukas nije roker nego najobičnija seljačina.

Ogavna je misao da se ona naša manekenka udala zbog para (jer, kad je pozovu na TV Pink i pitaju je za njenu ljubav sa onim Rusom, o čemu će zaboga pričati?)

Slavko Perović pljuje kad ikonu našeg društva nazove najobičnijim lopovom.

Kao svaka diktatura, Runway mašina potrošačkog društva je toliko moćna da postavlja standarde – mediji te mašinerije mogu da spinuju javnost dotle da ona povjeruje u ama baš sve što mašinerija hoće – može bilo koja folk pjevačica postati pop pjevačica, može mafijaš postati biznismen, seljak – neseljak, a političar koji truća najobičnije gluposti – filozof. I, upravo kao svaka dikratura, vi ste ili dio nje, ili ste joj neprijatelj – ako se ovako nastavi, neka vas ne čudi što kritizere Šaka Polumente prikažu kao seljake, a samog Šaka Polumentu kao emancipovanog građanina. Postaćete neprijatnija vaša pojava nego njegova pjesma, ako je to moguće.

Diktatura divova potrošačkog Runway društva je toliko jaka i sveobuhvatna da su hiljade glava koje kleče pred njima zaista povjerovale u njihovu priču. Runwayev sistem vrijednosti je zaista ubojito dizajniran – na prvi pogled, moral je besprijekoran, uz male, jedva primjetne modifikacije koje je pokretačka mašina Runway društva ugradila. Jer, Runway potrošački sistem vrijednosti i mora biti najsličniji vrijednostima velikog dijela populacije; manekenka Heidi Klum će biti gost u emisiji Opre Vinfri i tu će govoriti o ljubavi, poštenju, porodičnim vrijednostima, djeci i sreći, čak i o svojoj vjeri i trenutku u kome je pronašla Hrista… nasložiće prosječnim majkama i domaćicama toliko đubreta da zaboravimo da se ona, majka koja ima divan, divan odnos sa kćerkom, slikala gola za nekoliko magazina, da je ta glasnogovornica zdrave hrane svako malo u rehabilitacionom centru zbog droge, i da je ona, koja savjetuje majke, važan dio mašinerije koja njihove rođene kćerke vrednuje kao robu.

Režim potrošačkog Runway društva, kao i svaki režim, ima svoje fanatike – a to su ljudi koji su rođeni u sistemu, odgajani u sistemu, i pušteni u sistem sa jedninim razlogom da budu fanatici, jer jedno društvo je stabilnije ako ima svoje ludake. Klasičan primjer takve ispranosti mozga je većina sadašnjih modnih dizajnera. U njihovom poslu umjetnosti je vrlo malo – i kroz njihove radove i kroz njihovu priču vide se prazne floskule koje je mašina Runway izmislila i zaslijepljujuća fascinacija vrhom potrošačke Runway piramide. Na “lokalnom” nivou, voditeljke TV Pinka nisu dobar primjer fanatika potrošačkog društva – jer, po jednoj anketi, među osnovkama nešto manje od 50% njih želi da bude manekenka ili voditeljka zabavnog programa – te djevojčice su kandidati za istinske fanatike. Oni će, za deset godina, biti gorivo za Runay potrošačku mašinu!

Jedinstvenu sliku cijelog procesa možemo vidjeti ako gledamo naše sopstveno društvo, Crnu Goru, i “process” tokom dvadeset godina. “Proces” se odnosi na mnogo stvari – na uspon TV Pinka, Turbo Folka i njegovih zvijezda, i mnogobrojnih bogataša koji su do dan danas važan potporni stub naše domaće Runway potrošačke mašine. “Proces” se vremenski poklapa i utiče na jedan drugi, dugi process – moralni sunovrat naše zemlje i našeg društva i slom vrijednosnog sistema kojim se Crna Gora nekad ponosila. Devedesetih se popularizovala institucija sponzoruša, ispočetka gruba i prosta – danas sofisticirana. Baš kao što su se naši tajkuni, od klasičnih mafioza sa lančevima i crnim naočarima, transformisali u poklonike mode i mecene Runway potrošačkog društva, tako su se transformisale i naše sponzoruše, mada je osnovna, kurvinska priroda toga posla preživjela kao najizdržljiviji virus.

Za kraj, ima jedan veoma popularan YouTube video takmičenja za izbor Tinejdžerske Mis Amerike (Miss Teen America) i finalistkinje iz Južne Karoline. Ostvario joj se san – postala je poznata, doduše kao kreten, ali slava je slava. Mis Južne Karoline je bila pitana za njeno mišljenje o činjenici da 50% Amerikanaca ne može da locira Sjedinjene Američke Države na mapi svijeta. I tu je ova diva Runway potrošačke culture krenula da elaboriše; to je bilo slaganje sintagmi, nemogućih konstrukcija i besmislica tolikih da su zasmijale i voditelja šoua. Svoj jednominutni govor je završila sa riječima “This way we can build a better future”. Te riječi je iskoristio svaki političar na obije strane Atlantika. Ova plavokosa djevojka je živi primjer nepobitive činjenice – potrošačka Runway kultura je uzela maha svugdje, a njeno jednominutno lupanje je nuspojava. Izgleda da je najjasnija Mis Karolini i potrošačkoj Runway kulturi kog se mogu sjetiti jedna pjesma Partibrejkersa, “Ti nisi Julija, ja nisam Romeo, noćas sam nešto gadno pojeo; lepo pričaš, lepo hodaš, slatka mala nemoj lako da se prodaš…”