UDG OBRAZOVANJE : PROMAŠAJ

Ono što čovjek ima da kaže najbolje je reći najjednostavnijim i najnarodnijim mogućim riječnikom, ne samo zato što se pisac bloga obraća širokom auditorijumu, nego zato što kada su misli jasne, treba da bude jasna i rečenica. Ja ću zato u ovom i u narednim blog postovima pokušavati da pišem što jasnije i što manje prosto – upravo je takva i stvar o kojoj imam želju da pišem, jasna kao dan svakome u Crnoj Gori, a usko povezana sa najdubljim problemima našega društva. O čemu bih ja, maturant gimnazijalac i uskoro student, mogao da pišem prije nego o obrazovnom sistemu u našoj zemlji, o njegovim svakome vidljivim problemima i o izglednim posljedicama tih problema?

Problemi našeg obrazovnog sistema su ujedno i problemi moje generacije, a pod mojom generacijom podrazumijevam vipe od od ovogodišnjih maturanata – zapravo svakog mladog našeg surgrađanina i sugrađanku koji su doživjeli da opcija za njihovo visoko obrazovanje bude jedna omrznuta, jedna prostačka i udbaška skraćenica – U.D.G. Mislim da je svakome u Crnoj Gori jasno šta je osnovni problem moje generacije – što ih, prosto rečeno, boli dupe. Glavna prepreka sa kojom se naš obrazovni sistem suočava jeste što je velika, prevelika većina maturanata potpuno indiferentna po pitanju izbora profesije, fakulteta i, u novije vrijeme, univerziteta. Đaci koji imaju mogućnosti, što je još gore imaju i znanje, najčešće ostaju da studiraju ovdje, u Crnoj Gori! Da se razumijemo, ja nisam nikakvo čudo, i želim da studiram u inostranstvu – bio sam spreman da prođem kroz fascinantno obimnu papirologiju i dva ispita Engleskog jezika (TOEFL i SAT), zato što zaista želim da se upišem na dobar fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama ili Velikoj Britaniji. Kad ove ambicije nekome od mojih vršnjaka, ne daj Bože, pomenem, gledaju me kao Marsovca, ili kakvog primjerka rijetke ugrožene vrste egzotične ptice. Oni koji ne uspiju da se otrgnu provincijalizma i ne odole potrebi da mi zamjere ovu ambiciju vjeruju da sam se prodao zapadnjacima ili je to, pak, neka vrsta pranja nekog bogus prljavog novca – i svako ko ima bilo kakve ambicije koje ga odvajaju od tih šupljih ljudi ne može se nadati ikakvoj drugoj njihovoj reakciji – ja, naprimjer, želim da se vratim u Crnu Goru nakon studija (to nikome ni slučajno ne pominjem, da ne bih razbio pro-zapadno-prostitutsku sliku), ali kafanske provincijske priče nisu razlog zašto ljudi koji mogu da pođu u inostranstvo – ostaju ovdje. Da potkrijepim ovu žalosnu tvrdnju primjerom – odlična učenica iz Bara odlučuje da upiše studije prava u Donjoj Gorici, srećno joj bilo, zato što vjeruje da će joj Donjogorička diploma dati dobru startnu poziciju. Sve u svemu, odluka da li da se ostane na studijama u Crnoj Gori ili da se pokuša ići u inostranstvo bazira se na dva osnovna parametra – jedan je obrazovna ponuda koja se nudi u Crnoj Gori, a drugi je balans dobrih i loših strana studiranja u inostranstvu. Maturanti u principu nemaju nikakve dileme u vezi sa kvalitetom obrazovanja u inostranstvu i doma, većinom iz neobaviještenosti i stereotipa da je svaki mogući strani univerzitet nesrazmjerno bolji od crnogorskih univerziteta (a trebalo bi imati dilemu, jer u nekim se slučajevima dođe do zaključka da bi bilo pametnije dodiplomske studije završiti u Crnoj Gori) – znači, to je veliki razlog za studiranje u inostranstvu, nikako protiv. Ono što je osnovna mana studiranja u inostranstvu jeste što se većina mojih vršnjaka i vršnjakinja ne osjeća dovoljno samostalno da žive sami. Tu je i pitanje stranog jezika, i ostali razlozi koji nipošto nisu zanemarljivi, ali blijede u poređenju sa benefitom studiranja u nekoj zapadnoevropskoj zemlji, naprimjer. Tu je i potpuno odsustvo jasnih interesovanja kod ogromne većine mladih – prosto rečeno, srednjoškolce u prosjeku ne zanima ni jedno polje kulture, nauke ili umjetnosti, ne čitaju skoro ništa, socijalni odnosi su vrlo slabi, a portošačka Runway kultura vođena od strane Pink-Runway mašinerije (pisao sam o tome u pretprošlom tekstu) koja pruža lagodnu alternativu znanju. Naš sistem je kriv što je dozvolio da ta opaka potrošačka mašinerija (Atlas TV, TV Pink, i ostala bratija) ubije našim mladim sugrađanima bilo kakva kvalitetna interesovanja. Posljedica – neće mladi u inostranstvo.

Još jedan razlog ovog problema, nedovoljne zainteresovanosti mladih za studije, je domaća ponuda – tri univerziteta: državni, Milov, i Atlasov. Ono što je karakteristično za sva tri univerziteta jeste činjenica da je interesovanje za pravo i ekonomiju preveliko, a interesovanje za tehničke fakultete je premalo, i svake godine opada. A poznata je činjenica da je važan indikator za budućnost jedne zemlje i njenog ljudskog potencijala broj ljudi koji studiraju prirodne nauke. Osnovno pitanje je sljedeće: šta je to što čini Univerzitet Donju Goricu praktičnijim izborom od nekog stranog fakulteta? To je činjenica da vam je, ako diplomirate na UDG univerzitetu, određena vrsta posla u administraciji zagarantovana. Ipak, prije nego što moji vršnjaci pohrle da se upišu na UDG, treba da, bez eufemizama, objasnimo gdje se ti ljudi upisuju.

UDG je univerzitet koji se nalazi u Donjoj Gorici, opština Podgorica, a njegova sktaćenica se izgovara Ju Di Dži. To je univerzitet koji je, između ostalog, osnovao Milo Đukanović, premijer Crne Gore, kršeći Ustav i Zakon o Konfliktu Interesa, gradeći tu donjogoričku zgradu diskutabilnim parama.

UDG je univerzitet koji jedno vrijeme, dok je štancovao svoje prve generacije, nije imao licencu da bude univerzitet, i nije, kao ni sada kad ima licencu, bio priznat nigde van granice Crne Gore, to jest, van granice jednopartijske administracije, vođene od iste mašinerije koja je iznjedrila UDG kao svoje čedo. I ti će studenti moći da rade u takvoj administraciji dok god ona takva, jednopartijska, korumpirana, svakakva, i samo takva bude postojala.

UDG je univerzitet čiji je dekan Veso Vukotić, zvanično ime Veselin Napoleona Vukotić, otac jedne propale divlje neoliberalne fiskalne politike, guru Depeesovskog kapitalizma, promotor, i to svjesni promotor, nazovi ideologije koja je ustvari jedna najobičnija krađa. Veso Vukotić je, po mome ličnome mišljenju i utisku, najveća seljačina koga je kao nusproizvod izrodila AB revolucija, zajedno sa mladim, lijepim i pametnim džemperašima, i kao takav (sirovina) ima jezik na nivou uličnog podgoričkog dripca. Dalje, Veso Vukotić se o svojim pulenima (studenti koje prepozna kao male Vukotiće) stara na seljačko-mafijaški protektivan način – ćera ih da uče zajedno, jedu zajedno, idu na časove jahanja, zamislite, jahanja zajedno, dok ne napravi od njih male kiborge, nešto kao donjogorička varijanta „Tajnog društva Lobanja“. Poslije ovoga, bilo bi potpuno normalno pitati mlade vršnjake moje – želite li da budete kiborg Vesa Vukotića, ili sebe cijenite više?

Evo šta će se desiti ako se UDG tradicija nastavi – mi u Crnoj Gori imamo problem sa brojkama. 28 000 radnika je zaposleno u našoj administraciji, lokalnoj i republičkoj, u zemlji koja ima tek 650 000 stanovnika. Ovakav UDG će napraviti još toliko radnika administracije za manje od decenije. Ni jedna država na svijetu ne može da bude održiva na takav način. Ni jedna jedina, pa ni Crna Gora. Napravićemo neobrazovane poslušnike, indoktrinirane glupostima Veselina Vukotića i filozofije Donje Gorice, i naša zemlja neće imati ama baš nikakav ljudski potencijal. Ako se vi, maturanti i maturantkinje srednjih škola širom Crne Gore, opredijelite za UDG, znajte da je to put koji ste pomogli da se utaba.

Druga stvar koja nam se dešava, a koja će se još drastičnije nastaviti, je potpuna smrt građanske Crne Gore usljed ubijanja i posljednje nade za slobodnom riječi i misli, u toj Donjogoričkoj administraciji i Donjogoričkom Vesovukotićevskom Depeesovskom društvu, koje će štancovati poslušnike. Hoćete li, vršnjaci i vršnjakinje moje, u takvom društvu da živite? Je li linija manjeg otpora kojim većina nas ide zaista vrijedna užasnih posljedica po naše društvo i nas same? Recite samima sebi – nije!

Upišete li se, vršnjaci i vršnjakinje, na UDG, vi ćete doprinijeti nastavljanju zločina koji već dugo traje – silovanja građanskog društva, a sami u tom jednom mehanizmu vi nećete biti ništa više nego sluga, ništa značajnije nego pion, i ništa vrijednije poštovanja nego kiborg Judidžija.

Zato, moji vršnjaci i vršnjakinje, pojmovi kao što su „linija manjeg otpora“ i „najpraktičnija opcija“ su veoma diskutabilni. Ukoliko ne želite da se u to na sopstvenom primjeru uvjerite, vi koji ste najbolji – okušajte svoju sreću i studirajte na kvalitetnim univerzitetima. A onda se, ako ste baš radi života u Crnoj Gori i njegovih mnogobrojnih benefita, vratite u naše društvo – na taj način dobijate i vi i Crna Gora.