O PARADI PONOSA

Evo već tri mjeseca nema partije, crkve i NVO organizacije koja se nije odredila po pitanju Parade ponosa. Iz moje perspektive gledano, u ovaj korpus spadaju i manje javno eksponirani činioci društva: komšinica, drugovi, većina rodbine koja čita novine i neprijatelji na Portalu Analitika. Valja, dakle, primijetiti da je (za većinu nas) dotok Parade ponosa u naše živote bio frustrirajuće velik. Nakon nekog razmišljanja, evo šta ja mislim:

1. Kad se govori o Paradi ponosa u Crnoj Gori, komponenta koju svako izgleda zanemaruje su sami homoseksualci. Za paradu treba paradera – pravo da vam kažem, sumnjam da se u Crnoj Gori može skupiti dovoljan (dvocifren, ili ne daj bože trocifren) broj homoseksualaca da bi se parada napravila. Dabome, u učesnike Parade ponosa spadaju i organizatori, NVO aktivisti, političari i običan svijet, ali, znajući javno mnjenje u Crnoj Gori po pitanju homoseksualizma, ovih posljednjih bi sigurno manjkalo, a ako mene pitate – sve i da se čitava Vlada Crne Gore pojavi, besmisleno je da na jednoj Paradi ponosa bude više ministara nego homoseksualaca. Poređenja radi, skorašnja beogradska Parada ponosa od oko 1000 učesnika je u novinama opisana kao “razočavaravajuće malobrojan skup”. Ako i pored svega baš vjerujete da će odjednom na dan Parade stotine crnogorskih gejeva i lezbejki naprasno izaći iz ormara na ulicu, onda se ne slažemo. Jer, osnovni strah domaćih homoseksualaca i lezbejki nije da će ih neko prebiti za vrijeme paradiranja (tu ne bih brinuo, podržao ih je DPS i policija neće zabrljati), već da će izvršiti socijalno samoubistvo. I tu su u pravu, Crna Gora je mala i njeni gradovi su provincije. Varvari će se strpiti za vrijeme Parade, ali će ih sasvim sigurno prebiti prvom prilikom kad pomole glavu na korzou. Društveni ostarcizam ima i više varijanti: otkaz na poslu, šikaniranje u kafiću i prijeteće poruke od osjetljivih poznanika. Sve u svemu, čini se da svi ti intelektualci, aktivisti i borci za demokratiju previđaju koliko je Parada ponosa organizaciono neizvodljiv i besmislen poduhvat.

2. Zašto na ovaj gorenavedeni problem niko nije skrenuo pažnju? Jer se svi prave ludi da bi imali o čemu da pričaju i đeljaju po novinama i televizijskim emisijama. Ne znam da li vi dijelite moju indignaciju ali na glavu su mi se popeli svi tobože emancipovani Evropejci od po dvadeset-trideset godina iz Juventasa ili ne-znam-koje “gubljenje vremena&trošenje para” nevladine organizacije, sa njihovim razvodnjenim filozofiranjima koja zvuče kao da ih čitaju iz Sociologije po Gidensu, novo izdanje. Ima ih na svakoj “Forum” rubrici u “Vijestima”, na svakoj “Prizmi”, “Replici”, “Reakciji” i ostalim emisijama (koje, kako sam usput primijetio zapošljavaju sve slične voditeljke). Stvar je, u suštini jasna, koliko god izgledala obojena pristrasnošću i pesimizmom: plasira se priča u medijima da zaokupi javnost, dok se pravi problemi pokušavaju prokrijumčariti. Ovaj scenario je isproban uvrijedljivo mnogo puta, a inteligencija i nevladin sektor se po pravilu pokazuju kooperativni: jedni, tvrđi i stariji intelektualci iz 90tih se javljaju oko barjaka, himne,  jezika i raznih crkava a drugi, mlađi, moderniji oko gej parade. Dakle, ne sporeći značaj svakom od ovih pitanja, treba imati u vidu da se njima manipuliše na bezočan način dok se šutke prodaje tamo neka Elektroprivreda ili Željeznica (zbog čega, za čudo, nema protestnih šetnji u organizaciji NVO-a)

3. Nikad nisam bio fan teze “država pa demokratija” iliti “važna pitanja od nacionalnog interesa vs. nevažna pitanja” ali, da, mislim da postoji koncept prioriteta. Možete za mene pomisliti da sam ogrezao u izlizanoj frazerskoj priči koja pokušava pokriti netoleranciju, na šta ću ja za vas pomisliti da ste naivni i da se ponašate kao da ste pali s Marsa jer priča o potpunom pluralizmu građanskih interesovanja u zemlji kao što je Crna Gora nema veze s mozgom. Ukratko, u društvu sa toliko ozbiljnim problemima kao što je naše opravdano je i neophodno napraviti prioritete: naprimjer, ima 50 000 ljudi koji žive čitav život u Crnoj Gori i koji su imali pravo glasa na referendumu 2006. a nemaju riješeno pitanje državljanstva. To je 8% populacije ili svaki trinaesti građanin. Zašto se ne diže medijska prašina oko toga? U Crnoj Gori je 20 000 Roma koji žive u barakama i nemaju hljeba da jedu. Koliko se emisija “Prizme”, “Replike” itd bavilo ovim pitanjem u proteklih tri mjeseca? Ako je poboljšanje životnog standarda tih ljudi jedan od učestalih evropskih zahtjeva (a valjda i nacionalni imperativ) što se ne nađe jedna od bezbroj NVO sa evropskom ikonografijom i budžetom manje fabrike da organizuje akciju… prikupljanja hrane? U Nikšiću je dijete umrlo od gladi. Od GLADI. Razumije se, Romi koji prose i djeca koja krepavaju na ulici kao paščad zimi nisu medijski atraktivna i kontroverzna tema kao Parada ponosa koju na kraju organizatori otkažu. Dakle, ako u društvu kao što je naše poričete postojanje problema od primarnog i sekundarnog značaja i pretvarate se da je ovo neka Švedska, slijepi ste kao ovi što periodično krvare oko himne i crkve na Rumiji.

Summa sumarum:

- priča o konkretnom problemu se uvijek može dezavuisati navođenjem mnoštva drugih, sveobuhvatnijih društvenih problema; empirijske građe za to u Crnoj Gori, hvala Bogu, ima koliko hoćete. U ovom tekstu mi to nije bila namjera; želio sam skrenuti pažnju na način na koji se priča iskorištava.

- što se same gej parade tiče, situacija sa homoseksualcima u Crnoj Gori je čini neizvodljivom i oduzima joj na smislu. I pride se neće ni održati tako da je cijela priča bila u velikoj mjeri gubljenje vremena. Parada koje nema se dobro uklapa u set vrućih tema poput crkve na vrhu planine gdje se niko nikad ne penje sem jednom godišnje, himne čiju treću strofu pola ljudi ne zna ili izvornih jezičkih arhaizama koje već sto godina niko ne upotrjebljava.

- Ovo sve ne znači da treba da uvedemo moratorijum na sva pitanja koja se ne tiču plata i standarda. Treba nam, jednostavno, minimum razuma i osjećaja za mjeru.