Srbija nudi studentima iz Crne Gore status i povlastice domaćih studenata, ukoliko se izjasne kao Srbi. Dokument se otkuca i ovjeri u sudu. U protivnom, našu djecu će tretirati kao strane studente i moraće da plaćaju po cjenovniku za strance – u prosjeku oko 150 eura više po ispitu. Nakon što dokument ovjeri i pečatira sud – postanete pripadnik srpske nacionalne manjine iz Crne Gore.
Kad ovo pročitate, u grlu vam se sveže tužan čvor. Ovo je sramota – i to trostruka. Sramota za Srbiju, sramota za studente koji su ovo potpisali, i, ponajviše, sramota za nas, za Crnu Goru. Marginalni događaji su često slikovitiji od tema sa naslovnica – slučajno ih otkrijete pa vas iznenađenje uplaši.
Sramota Republike Srbije je najmanja. Ovdje se radi o našim studentima, ne o Srbiji – nepristojna ponuda je manje važna od odgovora koji damo na nju. Ipak, nacionalne ili etničke manjine jedne zemlje u dijaspori su jedna stvar, a njeni državljani u inostranstvu sasvim druga stvar. Spajanje te dvije kategorije, osim što bi u bilo kojoj zemlji EU izazvalo administrativni haos, u ovom slučaju predstavlja indirektnu diskriminaciju po nacionalnoj osnovi i potvrdu očigledne činjenice da Srbija uvažava nacionalnu, a ne građansku kategoriju, što je bilo svojstveno evropskim državama u XIX vijeku. Tačno, radi se o benefitima koji su posljedica inicijative pojedinca, pa o diskriminaciji ne možemo govoriti u striktno pravnom okviru, ali o uvrijedljivom i ponižavajućem odnosu možemo: nacionalnost treba da bude privatna stvar, i sramota je da od nje studentima zavisi školarina. Praviti se da ste fini kao Slovenija, koja status domaćih studenata daje svima sa područja bivše Jugoslavije, a sa druge strane nuditi pare studentima koji jedva imaju stan da plate u zamjenu za izjavu da su Srbi je jadno.
Crnogorski studenti koji su potpisali ovaj dokument – napravili su izbor. Tih nekoliko rečenica koje se iskucaju ne znače ništa, kaže jedna naša studentkinja beogradskog univerziteta. To je, veli, beznačajni papir. A kako može papir od kog zavisi školarina biti beznačajan? Ako riječi koje potpišemo imaju posljedice, onda između riječi i djela nema razlike. Miloš Đurić ’41. nije potpisao Apel srpskom narodu jer je morao studentima etiku da predaje. Da je svirao u diple, možda bi značaj papira bio manji. I, ne treba se zavaravati da ste nekoga prevarili izjavom o Srpstvu – možda na irelevantno-apstraktnom nivou, ali se u životu nacionalnost, integritet i svake druge vrijednosti svedu na prilično prostu mjeru: izbor. Momcima i djevojkama koji su potpisali ovu izjavu je moralisanje iz inostranstva vjerovatno posljednje na ljestvici beskorisnih raspredanja (i najiritantnije). Zato mi ne pada na pamet da im sudim (već da se stidim).
Sramota treba da bude nas iz Crne Gore više nego ikog drugog. Kao država i kao društvo mi smo prvi i glavni krivac. Srbija ima pravo da nudi stranim studentima šta god hoće – i oni da izaberu. Ali nas, njihovu zemlju, treba da bude stid i sram što smo dozvolili da mladi ljudi dođu u poziciju da potpisuju načertanija i nacionalističke idiotarije jer ne mogu sebi da priušte školarinu za studije, hranu u menzi i neki jeftin smještaj u studentskom domu. Ovo što se danas dešava na univerzitetima u Srbiji je samo posljedica problema, a ne uzrok. Suština problema je u Crnoj Gori – mi smo krivi što se Beograd mladim ljudima čini kao jedina opcija koja nudi neku perspektivu (znate zašto?) jer su ti mladi ljudi koji tako misle u pravu. Jer imamo tri univerziteta, od kojih je jedan bezvrijedno doktrinaško smeće naspram koga je Kumrovac pojam visokoobrazovne institucije. Nakon studija u nikakvim uslovima, čemu crnogorski student ima da se nada? Da Rusima namješta ležaljke pa da eventualno za koju godinu bude supervajzor? S obzirom na nesrazmjerno velik broj kadrova u državnoj administraciji i procenat od oko trećine studenata ekonomije, prava ili političkih nauka, svaki elementarno inteligentan student društvenih nauka vidi da mu je perspektiva u Crnoj Gori veoma loša. Treba, dakle, nas iz Crne Gore da bude sramota – jer čija je krivica što dekan pravnog fakulteta neće da izda diplome studentima jer je u svađi sa svojim kabinetom? Što studenti profesorima za desetku prevode knjige sa engleskog, da bi ovi isplagirali stručne radove? Što za dvije hiljade eura koje daš Mediteranu dobiješ ćagu koju sjutra možeš o Honduras da objesiš? Je li nam kriva Srbija što se došlo do toga da pekarska radnja Jastreb osniva fakultet, što se predavanja drže u kafani, što crnogorski profesori univerziteta ne znaju padeže, što je Aco Đukanović doktorirao ljudska prava? Značaj koji naše društvo daje obrazovanju personifikuje Ministar Prosvjete i Nauke – ovaj:
http://www.youtube.com/watch?v=bDe0gwUSogE
i ovaj: http://www.youtube.com/watch?v=2kis2CkfHj4.
On nije samo mjera srozavanja našeg obrazovnog sistema – već i našeg kompletnog sistema vrijednosti gdje ti poslušnost vrijedi više od znanja i partijska knjižica više od magistrature.
Patriotizam nije nipošto causa sui – zato za manjak patriotizma, tačnije njegovu grubu negaciju ne treba da krivimo one koji su to uradili napismeno – već sami sebe. Anti-patriotizam je simptom društva prije nego pojedinca. Studenti koji su pljunuli na privrženost Crnoj Gori pokazali su da ljubav prema zemlji, da bi značila nešto više od fraze, mora imati reciprocitet. A u odnosu Crne Gore prema svojim studentima ljubavi ima ponamjanje. Takav odnos, maćehinski prije nego majčinski, ima i svoga krivca: Crnu Goru, ovakvu kakva jeste, nije gradio niko drugi do mi Crnogorci. Ona, koje se studenti odriču, je naš najsuroviji odraz. Zato su pristupnice srpskoj naciji koju naši studenti potpisuju naša, i samo naša sramota. Trostruka. Stostruka.
POSLJEDNJI KOMENTARI