Elem, Si Vi je prosvetitelj i po habitusu i po profesiji. Konkretnije, predaje na univerzitetu Crne Gore, filozofskom fakultetu, odsjek sociologija. Prosvjetljuje i po Sarajevu i Tuzli. Ima ga na TV-u, u novinama i na seminarima o demokratiji i tome slično. Ukratko, Si Vi ima sve atribute nezavisnog intelektualca i OK gradskog momka: ima riječi osude za vlast i opoziciju, elokventno priča o značaju civilnog sektora, gej pravima i manjkavostima našeg plemenskog patrijarhata. Kritikuje Si Vi pečatno i smjelo, i pored silne prosvjete i nezakonite redovne profesure u inostranstvu.

I baš kao i kod većine njegovog arijevskog intelektualnog soja, Si Vi-jeva medijska slika može da zavara. Naime, Si Vi predaje sociologiju studentima prve godine tako što im ponudi da, umjesto slušanja predavanja i polaganja ispita za ocjenu, svi dobiju desetke ako mu sa francuskog, engleskog ili nekog drugog stranog jezika prevedu pedesetak stranica stranog udžbenika ili naučnog rada, narežu na CD i donesu na čas. I (da ja znam – uvijek) svi pristanu. Za ovu neobičnu praksu svako, naravno, zna – i studenti, i Si Vi-jeve kolege profesori, i dekan fakulteta, vjerovatno i rektor, policija, nadležni organi, a zna i Služba of course. Moja pretpostavka, nastala sabiranjem dva i dva, je sljedeća: naš momak Si Vi svakog semestra prikupi materijal od studenata, podijeli omladini desetke, zatim materijal sastavi, izlektoriše i leksički izmijeni – i eto nove knjige koju Si Vi objavi kao svoje autorsko djelo. Predaje sociologiju Si Vi nekoliko godina, i mogu misliti koliko je tomova do sad objavio. Sasvim moguće da je već 2010 prešišao Jevrema.

Ajde i da definišemo očigledno: Si Vi, profesor na univerzitetu, počinio je krivično djelo plagijata, zbog čega bi u svakoj normalnoj zemlji bio izbačen sa svakog normalnog fakulteta, platio (prilično veliku) odštetu autorima radova koje je, po naški da prozborim, pokrao, i sigurno pošao u zatvor. Ali eto Si Vi-ja, živ i zdrav kritikuje režim i opoziciju na naslovnicama dnevnih novina. Tri pitanja logično proizilaze iz ove bolne diskrepance pravde i jave. A) Zašto nadležni organi ne reaguju? B) Zašto tzv. intelektualna elita Si Vi-jevih kolega ćuti iako svi znaju šta čovjek radi? I najteže, C) Zašto ćute studenti i je li moguće da nema ni jednog jedinog crnogorskog građanina da prijavi ovu fukaru?

Prvo pitanje ima najočigledniji odgovor. Nadležni organi, a to kao treba da budu policija i tužilaštvo, naravno neće reagovati. Pa oni ne reaguju ni kad im doneseš snimak Kalićeve svadbe. A precizne podatke o tome šta Si Vi radi ima Služba, koja će mogućnost njegovog krivičnog odgovaranja iskoristiti da ga ucijeni i iskontroliše ako za to bude bilo potrebe. Korumpiranost crnogorske policije i tužilaštva, na žalost, nije nikakva novost.

Ovo pod B, takođe, nudi logičan odgovor: Si Vi izgleda nije jedini profesor čije su predavačke metode kriminalno neortodoksne. Kada bi jedni drugima crnogorski profesori vadili prljav veš, ko zna gdje bi se stiglo i ko bi, na kraju, ostao da predaje djeci. Sjećate li se dekana Mujovića? Pa zamislite njega kako proziva nekog za kršenje pravila. A zamislite situaciju u kojoj bi svi profesori UDG-ja, Mediterana i Univerziteta Crne Gore koji su nekad uzeli mito – bili izbačeni sa posla. Sad vam je jasno zašto niko od Si Vi-jevih kolega neće prijaviti ovoga lopova za plagijat i iznuđivanje: zato što su ove društvene patologije (naprimjer, krađa i podmićivanje) postale administrativni i akademski mainstream, i time prestale biti patologije. Stvoren je, dakle, ambijent u kome lopovluk i korupcija nisu moralno neprihvatljivi i taj sociološki determinizam velikim dijelom objašnjava ćutnju. Ostatak razloga je mnogo manje filozofski: jednostavno, kukavice smo. Ali ni jedan ni drugi razlog ne može da ubuzda zaprepašćenje i revoltiranost sa kojima se postavlja ono treće pitanje: zašto studenti ćute?

Dil koji Si Vi na prvom času dogovara sa svojim studentima i način na koji ih on uvlači u korupcionašku shemu nije samo uvredljiv i ponižavajući napad na studentski akademski integritet. To je duboko napravedan i nemoralan čin. Vama zato treba minimum moralne autonomije pa da vam se zgadi cijeli taj portret nezavisnog intelektualca i političkog analitičara i da poželite da tu ološ pošaljete u zatvor. Ko god želi da ovaj poriv izjednači sa mesijaničkim tripom, nek izvoli. Ali dokle god na očigled crnogorskih studenata Si Vi plagira radove i iznuđava usluge, nemojte riječ jednu da izustite kad vam kažu da nemate jaja. Između anti-režimskih doktusa koji u medijima seru o demokratiji a na radnom mjestu kradu naučne radove i studentskih predstavnika koji ispred Skupštine viču „lopovi“ a Si Vi-ju za desetku pomažu u krađi linija je vrlo tanka.

Srbija nudi studentima iz Crne Gore status i povlastice domaćih studenata, ukoliko se izjasne kao Srbi. Dokument se otkuca i ovjeri u sudu. U protivnom, našu djecu će tretirati kao strane studente i moraće da plaćaju po cjenovniku za strance – u prosjeku oko 150 eura više po ispitu. Nakon što dokument ovjeri i pečatira sud – postanete pripadnik srpske nacionalne manjine iz Crne Gore.

Kad ovo pročitate, u grlu vam se sveže tužan čvor. Ovo je sramota – i to trostruka. Sramota za Srbiju, sramota za studente koji su ovo potpisali, i, ponajviše, sramota za nas, za Crnu Goru. Marginalni događaji su često slikovitiji od tema sa naslovnica – slučajno ih otkrijete pa vas iznenađenje uplaši.

Sramota Republike Srbije je najmanja. Ovdje se radi o našim studentima, ne o Srbiji – nepristojna ponuda je manje važna od odgovora koji damo na nju. Ipak, nacionalne ili etničke manjine jedne zemlje u dijaspori su jedna stvar, a njeni državljani u inostranstvu sasvim druga stvar. Spajanje te dvije kategorije, osim što bi u bilo kojoj zemlji EU izazvalo administrativni haos, u ovom slučaju predstavlja indirektnu diskriminaciju po nacionalnoj osnovi i potvrdu očigledne činjenice da Srbija uvažava nacionalnu, a ne građansku kategoriju, što je bilo svojstveno evropskim državama u XIX vijeku. Tačno, radi se o benefitima koji su posljedica inicijative pojedinca, pa o diskriminaciji ne možemo govoriti u striktno pravnom okviru, ali o uvrijedljivom i ponižavajućem odnosu možemo: nacionalnost treba da bude privatna stvar, i sramota je da od nje studentima zavisi školarina. Praviti se da ste fini kao Slovenija, koja status domaćih studenata daje svima sa područja bivše Jugoslavije, a sa druge strane nuditi pare studentima koji jedva imaju stan da plate u zamjenu za izjavu da su Srbi je jadno.

Crnogorski studenti koji su potpisali ovaj dokument – napravili su izbor. Tih nekoliko rečenica koje se iskucaju ne znače ništa, kaže jedna naša studentkinja beogradskog univerziteta. To je, veli, beznačajni papir. A kako može papir od kog zavisi školarina biti beznačajan? Ako riječi koje potpišemo imaju posljedice, onda između riječi i djela nema razlike. Miloš Đurić ’41. nije potpisao Apel srpskom narodu jer je morao studentima etiku da predaje. Da je svirao u diple, možda bi značaj papira bio manji. I, ne treba se zavaravati da ste nekoga prevarili izjavom o Srpstvu – možda na irelevantno-apstraktnom nivou, ali se u životu nacionalnost,  integritet i svake druge vrijednosti svedu na prilično prostu mjeru: izbor. Momcima i djevojkama koji su potpisali ovu izjavu je moralisanje iz inostranstva vjerovatno posljednje na ljestvici beskorisnih raspredanja (i najiritantnije). Zato mi ne pada na pamet da im sudim (već da se stidim).

Sramota treba da bude nas iz Crne Gore više nego ikog drugog. Kao država i kao društvo mi smo prvi i glavni krivac. Srbija ima pravo da nudi stranim studentima šta god hoće – i oni  da izaberu. Ali nas, njihovu zemlju, treba da bude stid i sram što smo dozvolili da mladi ljudi dođu u poziciju da potpisuju načertanija i nacionalističke idiotarije jer ne mogu sebi da priušte školarinu za studije, hranu u menzi i neki jeftin smještaj u studentskom domu. Ovo što se danas dešava na univerzitetima u Srbiji je samo posljedica problema, a ne uzrok. Suština problema je u Crnoj Gori – mi smo krivi što se Beograd mladim ljudima čini kao jedina opcija koja nudi neku perspektivu (znate zašto?) jer su ti mladi ljudi koji tako misle u pravu. Jer imamo tri univerziteta, od kojih je jedan bezvrijedno doktrinaško smeće naspram koga je Kumrovac pojam visokoobrazovne institucije. Nakon studija u nikakvim uslovima, čemu crnogorski student ima da se nada? Da Rusima namješta ležaljke pa da eventualno za koju godinu bude supervajzor? S obzirom na nesrazmjerno velik broj kadrova u državnoj administraciji i procenat od oko trećine studenata ekonomije, prava ili političkih nauka, svaki elementarno inteligentan student društvenih nauka vidi da mu je perspektiva u Crnoj Gori veoma loša. Treba, dakle, nas iz Crne Gore da bude sramota – jer čija je krivica što dekan pravnog fakulteta neće da izda diplome studentima jer je u svađi sa svojim kabinetom? Što studenti profesorima za desetku prevode knjige sa engleskog, da bi ovi isplagirali stručne radove? Što za dvije hiljade eura koje daš Mediteranu dobiješ ćagu koju sjutra možeš o Honduras da objesiš? Je li nam kriva Srbija što se došlo do toga da pekarska radnja Jastreb osniva fakultet, što se predavanja drže u kafani, što crnogorski profesori univerziteta ne znaju padeže, što je Aco Đukanović doktorirao ljudska prava? Značaj koji naše društvo daje obrazovanju personifikuje Ministar Prosvjete i Nauke – ovaj:

http://www.youtube.com/watch?v=bDe0gwUSogE

i ovaj: http://www.youtube.com/watch?v=2kis2CkfHj4.

On nije samo mjera srozavanja našeg obrazovnog sistema – već i našeg kompletnog sistema vrijednosti gdje ti poslušnost vrijedi više od znanja i partijska knjižica više od magistrature.

Patriotizam nije nipošto causa sui – zato za manjak patriotizma, tačnije njegovu grubu negaciju ne treba da krivimo one koji su to uradili napismeno – već sami sebe. Anti-patriotizam je simptom društva prije nego pojedinca. Studenti koji su pljunuli na privrženost Crnoj Gori pokazali su da ljubav prema zemlji, da bi značila nešto više od fraze, mora imati reciprocitet. A u odnosu Crne Gore prema svojim studentima ljubavi ima ponamjanje. Takav odnos, maćehinski prije nego majčinski, ima i svoga krivca: Crnu Goru, ovakvu kakva jeste, nije gradio niko drugi do mi Crnogorci. Ona, koje se studenti odriču, je naš najsuroviji odraz. Zato su pristupnice srpskoj naciji koju naši studenti potpisuju naša, i samo naša sramota. Trostruka. Stostruka.

Evo već tri mjeseca nema partije, crkve i NVO organizacije koja se nije odredila po pitanju Parade ponosa. Iz moje perspektive gledano, u ovaj korpus spadaju i manje javno eksponirani činioci društva: komšinica, drugovi, većina rodbine koja čita novine i neprijatelji na Portalu Analitika. Valja, dakle, primijetiti da je (za većinu nas) dotok Parade ponosa u naše živote bio frustrirajuće velik. Nakon nekog razmišljanja, evo šta ja mislim:

1. Kad se govori o Paradi ponosa u Crnoj Gori, komponenta koju svako izgleda zanemaruje su sami homoseksualci. Za paradu treba paradera – pravo da vam kažem, sumnjam da se u Crnoj Gori može skupiti dovoljan (dvocifren, ili ne daj bože trocifren) broj homoseksualaca da bi se parada napravila. Dabome, u učesnike Parade ponosa spadaju i organizatori, NVO aktivisti, političari i običan svijet, ali, znajući javno mnjenje u Crnoj Gori po pitanju homoseksualizma, ovih posljednjih bi sigurno manjkalo, a ako mene pitate – sve i da se čitava Vlada Crne Gore pojavi, besmisleno je da na jednoj Paradi ponosa bude više ministara nego homoseksualaca. Poređenja radi, skorašnja beogradska Parada ponosa od oko 1000 učesnika je u novinama opisana kao “razočavaravajuće malobrojan skup”. Ako i pored svega baš vjerujete da će odjednom na dan Parade stotine crnogorskih gejeva i lezbejki naprasno izaći iz ormara na ulicu, onda se ne slažemo. Jer, osnovni strah domaćih homoseksualaca i lezbejki nije da će ih neko prebiti za vrijeme paradiranja (tu ne bih brinuo, podržao ih je DPS i policija neće zabrljati), već da će izvršiti socijalno samoubistvo. I tu su u pravu, Crna Gora je mala i njeni gradovi su provincije. Varvari će se strpiti za vrijeme Parade, ali će ih sasvim sigurno prebiti prvom prilikom kad pomole glavu na korzou. Društveni ostarcizam ima i više varijanti: otkaz na poslu, šikaniranje u kafiću i prijeteće poruke od osjetljivih poznanika. Sve u svemu, čini se da svi ti intelektualci, aktivisti i borci za demokratiju previđaju koliko je Parada ponosa organizaciono neizvodljiv i besmislen poduhvat.

2. Zašto na ovaj gorenavedeni problem niko nije skrenuo pažnju? Jer se svi prave ludi da bi imali o čemu da pričaju i đeljaju po novinama i televizijskim emisijama. Ne znam da li vi dijelite moju indignaciju ali na glavu su mi se popeli svi tobože emancipovani Evropejci od po dvadeset-trideset godina iz Juventasa ili ne-znam-koje “gubljenje vremena&trošenje para” nevladine organizacije, sa njihovim razvodnjenim filozofiranjima koja zvuče kao da ih čitaju iz Sociologije po Gidensu, novo izdanje. Ima ih na svakoj “Forum” rubrici u “Vijestima”, na svakoj “Prizmi”, “Replici”, “Reakciji” i ostalim emisijama (koje, kako sam usput primijetio zapošljavaju sve slične voditeljke). Stvar je, u suštini jasna, koliko god izgledala obojena pristrasnošću i pesimizmom: plasira se priča u medijima da zaokupi javnost, dok se pravi problemi pokušavaju prokrijumčariti. Ovaj scenario je isproban uvrijedljivo mnogo puta, a inteligencija i nevladin sektor se po pravilu pokazuju kooperativni: jedni, tvrđi i stariji intelektualci iz 90tih se javljaju oko barjaka, himne,  jezika i raznih crkava a drugi, mlađi, moderniji oko gej parade. Dakle, ne sporeći značaj svakom od ovih pitanja, treba imati u vidu da se njima manipuliše na bezočan način dok se šutke prodaje tamo neka Elektroprivreda ili Željeznica (zbog čega, za čudo, nema protestnih šetnji u organizaciji NVO-a)

3. Nikad nisam bio fan teze “država pa demokratija” iliti “važna pitanja od nacionalnog interesa vs. nevažna pitanja” ali, da, mislim da postoji koncept prioriteta. Možete za mene pomisliti da sam ogrezao u izlizanoj frazerskoj priči koja pokušava pokriti netoleranciju, na šta ću ja za vas pomisliti da ste naivni i da se ponašate kao da ste pali s Marsa jer priča o potpunom pluralizmu građanskih interesovanja u zemlji kao što je Crna Gora nema veze s mozgom. Ukratko, u društvu sa toliko ozbiljnim problemima kao što je naše opravdano je i neophodno napraviti prioritete: naprimjer, ima 50 000 ljudi koji žive čitav život u Crnoj Gori i koji su imali pravo glasa na referendumu 2006. a nemaju riješeno pitanje državljanstva. To je 8% populacije ili svaki trinaesti građanin. Zašto se ne diže medijska prašina oko toga? U Crnoj Gori je 20 000 Roma koji žive u barakama i nemaju hljeba da jedu. Koliko se emisija “Prizme”, “Replike” itd bavilo ovim pitanjem u proteklih tri mjeseca? Ako je poboljšanje životnog standarda tih ljudi jedan od učestalih evropskih zahtjeva (a valjda i nacionalni imperativ) što se ne nađe jedna od bezbroj NVO sa evropskom ikonografijom i budžetom manje fabrike da organizuje akciju… prikupljanja hrane? U Nikšiću je dijete umrlo od gladi. Od GLADI. Razumije se, Romi koji prose i djeca koja krepavaju na ulici kao paščad zimi nisu medijski atraktivna i kontroverzna tema kao Parada ponosa koju na kraju organizatori otkažu. Dakle, ako u društvu kao što je naše poričete postojanje problema od primarnog i sekundarnog značaja i pretvarate se da je ovo neka Švedska, slijepi ste kao ovi što periodično krvare oko himne i crkve na Rumiji.

Summa sumarum:

- priča o konkretnom problemu se uvijek može dezavuisati navođenjem mnoštva drugih, sveobuhvatnijih društvenih problema; empirijske građe za to u Crnoj Gori, hvala Bogu, ima koliko hoćete. U ovom tekstu mi to nije bila namjera; želio sam skrenuti pažnju na način na koji se priča iskorištava.

- što se same gej parade tiče, situacija sa homoseksualcima u Crnoj Gori je čini neizvodljivom i oduzima joj na smislu. I pride se neće ni održati tako da je cijela priča bila u velikoj mjeri gubljenje vremena. Parada koje nema se dobro uklapa u set vrućih tema poput crkve na vrhu planine gdje se niko nikad ne penje sem jednom godišnje, himne čiju treću strofu pola ljudi ne zna ili izvornih jezičkih arhaizama koje već sto godina niko ne upotrjebljava.

- Ovo sve ne znači da treba da uvedemo moratorijum na sva pitanja koja se ne tiču plata i standarda. Treba nam, jednostavno, minimum razuma i osjećaja za mjeru.

There is nothing fancy about being 19. I speak out of (relatively short) experience. I still can’t drink in NC (God knows that’s an obstacle), can’t get married in Senegal and Tunisia, can’t consent to sex in South Korea (good to know), can’t vote in Saudi Arabia (JOKE. Nobody can) but hey – I get to be able to drive a 5+ seat farm truck in Canada! That should count for something.

For most people, the eighteenth birthday is the time to reflect on your new societal role as an adult and perhaps be scared a little; when you become 18 you may think about the possible naiveté of your goals for the future, your life and what have you actually become: whether you like it or not, feel satisfied or disappointed – you may think about all of those things and mature during the process.

Well, my 18^th birthday was not, so to speak, a Socratic moment of self-realization. To tell the truth, I got drunk off my ass in a local bar in which we even got the bartender wasted and the last thing I remember was crawling up the stairs to my room WITH MY MOM’S HELP. Yes, it was a mistake; I concede to critiques of the choice of entertainment. One such came, I believe, the next morning from the bar’s owner, who caught his waiters reading a book about blowjobs that I was given as a birthday present.

Owner:                               You guys forgot this book last night right?

Me:                        Yes.

Owner:                 Listen up kid, I don’t care about people raging but you guys were disgusting. People complained about the noise you were making. I had to call the EMS for your buddy who passed away. There was vomit all over the god damned toilet. And on top of that you got my bartender drinking with you. Son, WHAT THE HELL IS WRONG WITH YOU?

(Silence)

Owner:                 And today I find this sick peace of obscene shit with your name on it?! I want you to listen to me very carefully now: I don’t want any of you guys ever again in my bar. I don’t wanna see you ever again. If that is what you consider “fun” go do it somewhere else. YOU GOT ME?? Now get out.

Me:                        Can I get my book back?

Owner:                 Go to hell with your book.

At this point I was supposed to start thinking and reflecting upon my life, however, I did not. Wisely perhaps, I decided to postpone the inevitable maturation until my next birthday – which happens to be now! I am not going to try to make a summa summarum of my life (who cares anyways?) BUT I’ll make a list of ten things to do until I’m 20 – taking the future year-by-year.

1.       BE NICER TO PEOPLE. Need to stop commenting on people’s weight (“look at that fatass!”) and focus on reducing my own. Also, I shouldn’t make sexist/politically incorrect jokes. Some of them can be hilarious and awesome and cool but they offend people.

2.       DRINK LESS. At this point (and I’m talking about a lot of Duke Freshmen) it’s really either drinking less or joining AA. It is pretty self-explanatory. Drinking is bad because it makes you listen to cheesy 80’s music when you get wasted. Drinking is also a huge environmental hazard: the plastic and glass from the cups damages our Earth and in some unclear way this is probably connected to our Atmosphere so, it’s bad. Drinking is also health damaging because it increases the chance of you having a cigarette after a drink, which is really bad for your lungs.

3.       DON’T GO TO SHOOTERS. This is a matter of honor: I got kicked out of Shooters once, if that would happen twice it would be really touching the bottom. So, since I can’t run this risk it’s better to avoid going there at all. It is, however, debatable whether it is worse to be kicked out of Shooters twice or to be kicked out of Shooters and Fuji once, respectively.

4.       REMOVE A KESHA POSTER FROM THE WALL. Another self-explanatory task, this will be a tough one, and it will require a suitable replacement. (If you are a slutty Duke or UNC girl reading this, and you would like to be considered as a candidate, do send your pictures)

5.       VISIT THE DUKE GARDENS. And climb the Chapel, too. I feel bad for not doing it this year.

6.       STOP being lazy. For instance, start actually going to Psych11 lectures and to the swimming pool. Napping and exercising are prerequisites for good health.

7.       E-MAIL THE FLU CREW and tell them that a) you have only conceded to giving blood because of the cookies they offered b) although you support the global effort to fight disease you DON’T CARE about their study to the extent of reading daily spam mails and reporting your body temperature and health every day c) that you tried to remove yourself from the mailing list and you COULDN’T and then you tried to remove their group from your blackboard and you COULDN’T and then, again, you tried to block that spammer who’s sending you mails every day and you, again, FAILED – thus, you really, really want the Flu Crew out of your life.

8.       READ Tolstoy’s “Anna Karenina” without hating on her dress, which is described in approximately 10 pages. Plus you know the gist of the plot – she’s a Russian cougar with kids, who falls for an army dude, then she suffers and divorces from her phlegmatic husband, then she suffers some more, after which she jumps in front of a train and dies.

9.       UTILIZE eight pong balls lying idly in my room.

10.   DO SOMETHING MEANINGFUL. Help make positive change to the campus where you live. How can someone be fine with the idea of living four years in a place and not wanting to make it better – so that, once you leave you feel that you didn’t waste time? In the brainstorm of 6000 bright and creative undergraduate minds it is sometimes hard to point out to a really good idea – but once consensus is reached, the limits of what we can do are very high.

So… that was the to-do list for the 20^th year of my life. It really doesn’t pay off to do the thinking&reflecting  before I do these awesome things.

Igor Lukšić.

Ne, nije šala, upravo je imao promociju svog novog (trećeg) studijskog albuma u Raginoj Glavi u Podgorici. Razumije se, crnogorska javnost nije upoznata sa ovim podatkom iz prostog razloga što nije imala kad – prekjuče je objavio zbirku pjesama, a u mjesec i po je otvorio Facebook profil, YouTube kanal, odradio 500+ photosession fotki sa NVO aktivistima, sindikalcima, opozicijom, popovima, medijima  i svima koji su htjeli da dođu da se slikaju, počeo da bloguje i objelodanio da sluša Guns ‘n’ Roses. Dakle, imamo Premijera koji impresivno multitaskuje – i usput vodi Vladu Crne Gore.

I neka ga – ne treba biti zlonamjeran i zapitati šta je za ovo vrijeme Premijer uradio… u vezi politike, neka gradi javni imidž kulturnog, emancipovanog, modernog lidera, vidi kakva nam je seljačina levijatanisala dvadeset godina, sa onom tiganj-frizurom, džiberskom muzikom i Jami, taman nam treba neko ko fura alternativu, ukus i savremeno obrazovanje. Neće nam on jedan sa svojom stranom muzikom narušiti Vladinu estetsku perfekciju – tu su Migo Stijepović, Tarzan, Roćen i Dinoša da naprave balans.

No, da se vratim na temu: Evrovizija se približava a mi ozbiljno kuburimo sa muzičkim asovima. Otkad smo prestali da nastupamo zajednički sa Srbijom i da preko cijele godine smišljamo način da ih zeznemo na glasanju, Evrovizija je izgubila važnost, možda i smisao. Našoj estradi je ponestalo inspiracije i, priznajmo, posljednjih godina sve neke promašaje šaljemo na takmičenje. Stefan Faddy? Sjeća li se ko da je ona njegova pjesma “Hajde Skoči” slovila za hit? Stefan Filipović?? Koji nam je đavo bio te njega poslasmo 2008 – pravo da vam kažem ni ne sjećam se te pjesme (niti je, vjerovatno, pjevana van obskurnog studija RTCG). A godinu dana kasnije nas je predstavljala Andrea Demirović, koja je sudeći po pjesmi još bila u Spice Girls fazi. Krucijalna nam je greška bila što smo poslali pored nje i onog manekena te se uvijao na bini – zbog njega smo izgubili poene. Jednom riječju – treba nam promjena.

Pa, koga da šaljemo? Rock scena nam je na klimavim nogama, pola tih grupa su se raspale u toku Borbe Bendova tako da sigurno ne bi dogurale do Evrovizije, a i bila bi bruka da pošaljemo sastav u maju u Diseldorf pa da se oni posvađaju negdje u Štutgartu. Sa druge strane, Žuti Serhatlić se dobro drži ali dotle zaista nismo došli, a od onoga džet seta koji se skuplja na Sunčanim Skalama nema sreće. Dakle, ko nam ostaje? Naš Premijer. Potreban je zemlji u ovom delikatnom trenutku, a niko ne sumnja u njegovu kulturnu auru. Sve što smo dosad od njega vidjeli nam govori da bi bio odličan predstavnik. Šta bi falilo da otpjeva neku numeru od Bon Jovi-a ili Stones-a, da prodrma arenu svježim zvukom rock revolucije.

Ja mislim da bi to bio dobar izbor – i za samog Lukšića: dalo bi mu dobru osnovu ako u budućnosti, nakon politike, bude želio da se bavi muzikom. A s muzike na film, kao pravi boem 21. vijeka, pa linija parfema, humanitarni parti na Halkidikiju; ako ovim intenzitetom Lukšić bude nastavio sa ličom PR kampanjom, sve to možemo očekivati u toku ovog mandata.

Na kraju, postavlja se pitanje čime je to Lukšić bio ranije zauzet pa nije imao vremena za sve ove kul stvari? Odgovor je jasan: Košarkaški Savez Crne Gore. Kada je predao dužnost Predsjednika KSCG bivšem premijeru Đukanoviću, na Lukšićevom licu se vidjelo olakšanje. Istina, KSCG oduzima više vremena nego Vlada Crne Gore. Evo dokaza: vidite li Mila da piše pjesme?

Perović je, nedavno, na svom blogu optužio američku administraciju za besramlje i licemjerstvo zbog čestitki koje su upućene bivšem premijeru Crne Gore, Milu Đukanoviću, nakon podnošenja ostavke. “Ako mene pitaš, Obama, besraman si koliko i tvoja politika” navodi se u Perovićevom blog postu “A što se ti ne ponosiš bivšim robovlasnicima svojih predaka?” Uvrede na račun Obame su se čule i u 99 komentara na blog post.

Američka državna sekretakra, Hilari Klinton, takođe je prisustvovala konferenciji. Vidno potrešena, Klinton je izjavila da je “duboko razočarana” napadima koje je gospodin Perović uputio u ovom po administraciju SAD-a delikatnom trenutku. “Zna li taj čovjek da smo upravo zamalo izgubili većinu u Senatu od Republikanaca? Pa ima li on dušu? Osvanućeš ti na VikiLiksu, ja ti kažem.”

Obama je takođe dodao da je u blog postu napravljena greška. Naime, preci predsjednika SAD-a nisu bili robovi, kako se navodi u Perovićevom tekstu, već je porijeklom Kenijac. “Lako je Peroviću iz Praga da priča. Neka se vrati u Crnu Goru, ako hoće da govori o  robovima i robovlasnicima.” prokomentarisao je Obama.

Na treći dan ćutnje, kada svi već bjehu izgubili vjeru u ćutanje, javio se Svetozar.

Stari mačak je odreagovao baš kao što se moglo i zamisliti – naprimjer, da su krenuli da miču Krivokapića on bi vjerovatno optužio Srbiju i izvanjke da poriču crnogorsku naciju; da je u pitanju bio Milo on bi svoju sliku žrtvenog jarca gradio kao Sanader (“nisam ja jedini bili su tu i Jadranka i Šeks”) – ali filozof ostaje filozof i poslije ispijanja čaše.

Kako istraga postaje sve bliža a nade na DPS-ovom Kongresu sve tanje, Svetozareva filozofska nota dolazi do izražaja. Sjećam se da je prije par dana pričao nešto o prahu i tamnicama, pa danas o ćutanju, pa malo mic po mic ispade Svetozar neka gotovo mesijanička figura, rada da se žrtvuje za naše grijehe i evropsku budućnost.

U jednom trenutku, na svoj šok i zaprepašćenje, pomisliš – greote, slušaj ga, spreman je da sam sebi namakne omču i odrobija u najdubljoj tamnici za dobrobit Crne Gore, pa vidi mu sliku kako je ostarao, ima li koga u Vladi da se smiluje na patnje ovoga čovjeka? A onda se sjetiš da se, ustvari, ne radi ni o kakvom opštem boljitku koje zahtijeva žrtvu i heroja nego o istrazi koja se vodi protiv njega i njegovih ljudi u slučaju “Zavala”, da su oni klepili pare i da to svako u Budvi i drzavi zna, da Kuljača ima dvadeset i kusur stanova i da se radi o bandi koja je čitavu Budvu zatrovala korupcijom. I neka robijaju u romantiziranim ćelijama Spuža koliko god im sledovalo.

Da, tačno, ovakva selektivna pravda budi jak otpor kod poštenog čovjeka – degutantno je predstaviti Đorđa Pinjatića i budvanske lokalne činovnike kao Krupne Ribe, a da dva hotela od Zavale stoluje Brano Mićunović i da to nikome ne smeta. Ali solidarisanje sa progonjenim nas ne smije pretvoriti u ovce pa da dozvolimo ovakvu uvredljivu zamjenu teza; “Ćutim, jer je bolje biti žrtva nego dželat uvreda, linča drugih koje i ne poznajete.” Pa kako te nije sramota. To kaže čovjek koji je pozivao na Rat za Mir i granatiranje Dubrovnika – pa je dvadeset godina nakon toga imao skoposti da primi nagradu za mirnodobske napore, čovjek koji je bio dio vlasti koja je potpuno potopila moralne vrijednosti crnogorskog društva i koji je bio jedan od šegrta dželata koga se poslije odrekao.

“Ja sam davno umro na krstu raspeća/Ja sam slab da koračam nebeskim visinama vrlina/Ja sam sjenka koja se šunja po Platonovim pećinama”. Tu se, osim bezočnog laganja, vidi još jedna karakteristika Svetozarevog stila – ovo što je napisao ne znači ništa. Platonova pećina i raspeće nemaju nikakve veze. Ideja je, valjda, ako se ispovijest fino napuderiše melodramatičnošću, pa malo Platon malo kamion-avion, čitalac je kreten pa će reći “kako je mudar ovaj Svetozar”. (Tako se isto onomad pričalo da je Svetozar jako obrazovan čovjek jer je prijavio biblioteku od 4,600 knjiga).

Na kraju je, u nabrajanju zašto ćuti, pomenuo i svoju majku – nešto kao, želi najveće dobro onima kojima mu se majka moli da vidi svog sina – što je, jednostavno rečeno, dno dna. Ni sopstvenu majku nije poštedio drama queen manipulacija i laganija, i – iskreno da vam kažem – moguće da me količina bezočnosti, truleži i moralnog ništavila tjera u pristrasnost – ali mi se zaista povraćalo kad sam vidio Svetozarevo pismo iz sužanjstva.

Biće zanimljivo pročitati tekst koji objavi nakon što ga uhapse – sjetimo se da je “Bože, oprosti im, ne znaju što čine” posljednje što smo čuli od Isusa, pa ne znamo kakvi su utisci Mesije nakon žrtvovanja (ima li prostora za preispitivanje). Eto, volio bih da vidim da li će Svetozar imati obraza da zaleleče iz tamnice nakon ove kampanje za mučenika, jer kad si dobrovoljac nema da se žališ. Razumije se, bilo bi korisno ako bi mu se u zatvoru pridružio ostatak državnog vrha – mogla bi se napraviti komparativna analiza.

Umirim sebe, kao što se brucoš bodri pred ispit – nije tačno, ne ide on nigdje, lažu opozicija, analitičari, štampa, intelektualci, komšinica, izvori iz vrha DPS-a, i ostale ptice zloslutnice, ostaje nam Milo još dvadeset godina – pa još dvadeset ako Bog da. A šta bi odlazio – da nije slučajno na nas nešto ljut? Ako je tako, onda ga hitno treba dozvati i upitati ga šta nije u redu (sa nama) i gdje treba da se promijenimo. Treba saznati šta smo mu, pobogu, uradili loše? Švajcarska – nismo, mali smo, siromašan balkanski narod koji malo šta osim ljubavi može da pokloni vođi. Ali, treba mu reći – to što imamo to smo spremni sjutra da damo. Shvata, naravno, svako razuman da je naša ponuda tanka, jer možemo zamisliti šta bi sve dala jedna Amerika, jedan “Marlboro” ili Cosa Nostra da ima našega Mila! Razumije se, treba s njim taktično – treba igrati na njegovo sažaljenje i da uvjeriti ga da smo se dvadeset godina trudili kako smo najbolje mogli da mu ništa na zafali na mjestu Premijera-Predsjednika-Premijera-Premijera-Premijra-Premijera-Premijera Crne Gore, da se nismo žalili i da smo uvijek radili sve šta je trebalo.

Pa, zar nije tako? Evo hronološki: jesmo li mu se našli kad je pozivao na odbranu Srpstva u Dubrovniku? Jesmo bogami, hajde koja je to zemlja doživjela mobilizaciju od 120%? Kad se ispostavilo da nema 30 hiljada Ustaša na granici – ni to nas nije omelo. A one izrode koji su pjevali “oprosti nam Dubrovniče”, njih smo šikanirali i proganjali kako smo najbolje umjeli. Da se nismo femkali oko sankcija? Ne, nego smo junački istrpjeli inflacije, plate od šest maraka, bonove i domaću čokoladu, i pri tome smo propušili. A privatizacija? Tu i nema šta da se žalimo. Od dva kraja, tanjeg i debljeg, mi smo izvukli jedan treći, koji je bolji od oba, što teoretski nije moguće ali se u praksi nama to desilo. A referendum? Trebalo je 55%, imali smo 55,5% – ajde Milo reci je li ijedna zemlja koju si vodio tako drilovano potrefila metu. Ako treba svake godine ćemo iznova da organizujemo referendum.

Kad god je trebala da se brani država od Srbije, opozicije, Međunarodne Asocijacije Novinara, Interpola, izvještaja State Departmenta, “Nacionala” i ostalih dušmana crnogorske suverenosti – bili smo spremni. Branićemo Crnu Goru, ako treba, i od nas samih. I u sve vjerujemo: organizovani kriminal u Crnoj Gori – izmišljotina. Šverc cigareta – podvala. Privatizacija (KAP, Boksiti, Željezara) – transparentna. Šarić – negdje u Keniji. Korupcije – nema. Nerasvijetljena ubistva – rasvijetljavaju se. Ekonomija – bolji smo od Srbije. Prosječna plata – iznad prosjeka. Djeca – na UDG. Pa, gdje više?

Ako ovo Milu ne promijeni mišljenje, ja ne znam šta nam ostaje. Možda da ga podsjetimo šta će nam se svima desiti ako njega više ne bude. Šta će biti s nama? Jedino što je jasno je da smo gotovi, bez garanta suverenosti, stabilnosti i golog preživljavanja. Koliko će vremena proći dok povampirene fašističke snage ne napadnu Crnu Goru sa sjevera i unište ovo što smo stvorili 2006.? Čak ni Podgorička Skupština Drugi Dio nije najgori scenario koji nam se može desiti. Šta je sa 650 ugroženih vrsta ptica na Skadarskom jezeru koje će uginuti ako Milo pođe? Šta je sa Lovćenom? Treba Milu reći, plačnim glasom – čovječe, ova zemlja je instiktivno vezana za tvoje vođstvo; poplave, požari, mazohisti u jamama, odbjegli nilski konji, depresija… pa nije to slučajno! Zato ostani Milo, ako Boga znaš. Popni se na krst. Ostani, da nas spaseš. Naravno, ovo sve treba reći na pravi način: hor djece u pozadini, performans sa svijećama, RTCG direktan prenos… Ako on i nakon toga imadne srca da nas ostavi – onda možemo samo da se pomirimo sa sudbinom i čekamo kraj, da se još par godina zavaravamo sa I-poslije-Tita-Tito mantrom koja se pokazala kao neubjedljiva. Cjenkanje, preklinjanje, prijetnja, očaj, prihvatanje (valjda ide tim redom).

It may seem foolish to devout precious moments to thinking about Montenegro at the time when college finals and all-nighters are sucking all attention (and energy!) – but it is a good thing to do. Everyone who has ever been in our tiny piece of the Balkans must feel nostalgic from time to time; so do I. In few short (but intense) days and after some really uncomfortable naps at airports, I’m comming back to the country of Njegos, Dado Djuric, Rambo Amadeus, the BEST Waterpolo Team ever, kick-ass footballers, delicious burek-s, miami beaches, fugitive hyppos, lazy men, beautiful women (the latter two go together), no-drinking age, parties w/friends singing primitive “turbofolk” lyrics, and the greatest family in/out of the EU!

So, Motherland – here I come! Vidimo se u srijedu.

Since the Republicans are back in power (you got what you wanted, people) there’s gonna be some change in the America. Too long have the US Americans been under the influence of the subtle form of the Axis of Evil - the decadence of the liberal European societies. This election showed that people believe it is time America turns to real values: more state power, a stronger family, a healthier youth, more Tea Party patriots, less evolutionist myths, feminists, liberals, leftists, premarital sex and God-cursed gays in the military. To that end, it is both fitting and proper that the new House majority introduces the bill that would finally set the legal age for committing suicide above 21!

You ask “Why?” and I ask “Why not?”. It is time somebody takes America’s pride back – and how is that going to happen when the American youth is so deeply corrupted by the liberal decadence and spleen that suicides occur! The US has a suicide rate of 11.1, the 40th highest in the World! Think about it – Turkmekistan, Azerbeijan and even Haiti are above the US. Face it for once – America has a problem with a high suicide rate!

So, why not – ban it? That’s what a truly God-fearing Government does when it faces an issue. That has been the Government’s method for decades: when the stats say that there is a problem, see what’s wrong and ban it. Remember drinking? It’s bad for you, makes your liver disappear. The youth drinks too much liquor; tipsy nights and hangovers on Sunday mornings make young people miss Church service. Consuming liquor goes on to drag people into addiction, destroy the family and, in the long run, pose a damage to the society. Therefore, it is both fitting and proper that drinking is banned until you’re 21 (and that is actually a compromise, since the attempt to fully ban it produced chaos).

Same goes with suicide. People have had enough of hearing about them. Physician assisted suicide in Oregon? Repeal that liberal nonsense. Not in this country. A truly God-fearing House would, no doubt, propose a bill that ensures that if you are eager to commit two most deadly mistakes – drinking and killing yourself – you should at least be of age (21). With 16 you can get married. With 18 you can have a two year old kid. With 20 you can go to war.  But to make deeply sinful decisions that will set you on an irreversibly wrong path, the right age is 21. So, following up to the drinking age, the motion would be simple:

- If you want to commit suicide, you can not do so before you are 21. Killing yourself if you are below the age of 21 is against the law. Therefore, you are committing an offense. No exceptions.

There are several points that can be added to the bill, depending on how truly God-fearing the House is:

- If you are caught driving while you are attempting suicide, you WILL be fined.

- If you are stating something while committing suicide, you are held unaccountable for your statement.

- If a person next to you is trying to commit suicide, ASK for the ID to verify they are over 21. If not, contact the authorities immediately. You will be held responsible for the consequences of any delay.

- If you are drunk, and you attempt to commit suicide, there is no use of you being over 21. Since the drinking age is 21, and the suicide age is 22, by arithmetical logic the minimum suicide and drinking age should be 42 (21+21).

I have faith that the incoming sweep of God-fearing Republicans will know how to protect the family values, tackle the problem of the increasing suicide rate and youth decadence, and get society back to real values. This bill would be a precondition (right before the new Don’t Ask – Don’t Tell – Don’t Be policy, or the banning of fake dinosaurs from museums). In any case, the youth should be saved of the menace of drinking and suicide. If they, however, chose to do so after the age limit of 21, their intentions should be politely confronted in a debate by a nearby God-fearing Republican, before they burn in Hell.