ĆURKE

“Glamour Noire”, kao što dobar dio crnogorske ženske (i muške) populacije zna, je ime populane emisije razonodnog karaktera na “Atlas TV”. Sudeći po imenu, nisam, majke mi, mogao da razlučim da li je to neki noćni klub u centru Podgorice, parfem, ko zna, ili emisija na „Atlasu“. U skorije vrijeme sam imao priliku da odgledam nekoliko emisija “Glamour Noire” i da uživam u voditeljskom performansu one tri – to ih je tako opisala meni nepoznata osoba čiji opis ja tek prenosim u ovim redovima – ćurke.

Ćurka je interesantna životinja, pripadnica genusa Melagiris. Britanci su je donijeli iz Turske negdje oko IX vijeka, i prozvali je po zemlji odakle su je uzeli – na Engleskom “Turkey”, pa odatle sinonim za Tursku i ćurku (to me je uvijek kopkalo). Suprotno ustaljenom vjerovanju, ćurka nije glupa životinja; naprotiv, istraživanja su pokazala da je nivo inteligencije ćurki jednak ostalim domaćim pticama. Miran je to stvor; mužijaci su poligamni za razliku od, na primjer, gavranova; a ćurka je, pritom, jedna od najvećih ptica u svojoj sredini. Zbog svog veoma ukusnog i niskokaloričnog mesa, ćurke se masovno uzgajaju u Sjevernoj Americi – i to je jedan monoton život koji ćurka za tovljenje vodi na farmi, druži se sa ostalim ćurkama (mužijaci i ženke se kreću u hijerarhijski ustrojenim grupama od tridesetak jedinki) biva objektivizirana od strane uzgajivača i, na kraju, mesara, a njen život se završava tragično. Ćurku su raznosili po Evropi, Aziji i Americi, vodali ih od kokošinjaca do klanica, od kuhinja do tanjira fensi restorana, domova i buregdžinica u zabačenim četvrtima; ćurke su bile, kroz tok njihovog života i noviju istoriju njihovog bitisanja – manipulisane, porobljavane i opredmećivane. Slično sudbini manekenke tamo negdje u Ukrajini.

Ćurke stalno pokušavaju da polete visoko, nesvjesne da zbog svoje masivne građe one to ne mogu. Jednostavno, osobina ćurke kojoj se poneki rugaju je to što ona, jednostavno, ne kapira da je ćurka. “Žene su nekada bile samo objekti sa kojima želimo da imamo seks. Sada su one snažni, nezavisni, emancipovani objekti sa kojima želimo da imamo seks“ rekao bi čuveni muško-šovinistički lik Deni Krejn iz „Bostonskih advokata“.

Šta je to što ove tri voditeljke u očima nepoznatog mi sagovornika čini ćurkama? Kako su sve tri voditeljke žene, zapitao sam se koji se svi nazivi koriste da bi okarakterisali neku ženu? Poslije kratkog istraživanja dobio sam obimnu listu životinja sa kojima se žene dovode u vezu: krava, ćurka, magarica, majmunica, guska, zmija, lisica, riba, zečica, kučka, mačka, kokoška, lavica, tigrica, vučica (mada za ženu-vučicu zaista nikada nisam čuo) golubica i na kraju – skot (mada se to ne veže za neku posebnu vrstu bića, već se odnosi na krivo rođenje). Zaključio sam da je naš jezik jako kreativan u karakterisanju žena; primijetićete da, iako seksistički, nije svaki od ovih epiteta pogrdan: lavice i tigrice simbolišu snagu, veličinu, brzinu i seksualnu potenciju. Pritom, i tu je jezik u svom šovinizmu fer, jer imamo vola, bizona, konja, lava itd. Ako podijelimo gore navedene životinje na one sa pozitivnom i one sa negativnom konotacijom, vidjećemo da one „pozitivne“ upućuju na jedno te isto, na seksipilnost, dok svaka od „negativnih“ životinja opisuje različite duhovne osobine (znači, kad je žene trebalo pljuvati kreativno smo smišljali rafinirane tehnike i poređenja, a kad ih je trebalo hvaliti zadržavali smo se na generalnim fizičkim odlikama). Šta predstavlja ćurka? Glupost. Neznanje. Nepromišljenost. Indolentnost, nezainteresovanost za svoju sudbinu. Jednostavno, ćurka je objekt.

Kada sam gledao „Glamour Noire“ nakon svakih reklama, prvi kadar je počinjao sa nogama jedne od one tri voditeljke. Kako sam okretao kanale, slučajno sam tri ili četiri puta zaredom nabasao na ovaj jedan te isti krupnjak – noge. I bila je očekivana i logična moja pomisao: pa ima li šta na ovoj televiziji sem nogu? Gledao sam dalje i pokajao se što se nisam zadržao na nogama. Da li su njih tri voditeljke (Milica, Olja, Jelena) lavice ili tigrice – to ne znam, zmija ima previše na TV ekranima, bankarskim šalterima i sekretarijatima Vlade Crne Gore da ne bih znao da raspoznam jednu kad je vidim; a beskrajnu perfidnost zmije ili namazanost lisice prati i jedna doza visprenosti. Ne, ja mislim i kroz ovaj kratki esej ću to pokušati da dokažem, ove tri voditeljke i njihova emisija su potpuno bezazlene. Zato je ćurka veoma interesantno zapažanje.

Sjećam se, na primjer, kada je u „Glamour Noire“ gostovao neki momak, poznati fudbaler, maneken ili nešto treće. Generalna strategija njih tri je da pitaju po principu rotacije, to jest, jedna pita, a druge dvije gledaju i smišljaju svoje pitanje; razgovor je kao prijatan i spontan. Ovoga momka su pitale koliko potroši prosječno na „ribu“ kad je izvede (doslovce, u stilu trivia informacija). Ne sjećam se koja je od njih tri postavila to pitanje, u suštini nije ni bitno, jer ni ja gledalac preko malog ekrana, ni kamerman, ni tonac, ni taj gost ne uspijevamo da vidimo razliku između Milice, Olje, Jelene i njihovih nogu. Čak je i sama emisija više komična nego iritantna – dovele su, jednom prilikom, Branislava Lečića i ispitivale ga o standardnim temama (brinetama, seksu i automobilima) ali sa nekog navodno dubljeg značenjskog sloja, i čovjek više nije znao šta da kaže ophrvan tim idiotskim pitanjima – dakle, emisija ko emisija nije naročito važna. Ono što jeste interesantno jeste da su ove tri voditeljke „Glamour Noire-a“ deklarativno savremene, moderne, nezavisne i nadasve emancipovane mlade žene. Deklarativno je to priča svake manekenke i Turbo Folk pevaljke kada je pozovu na šou: slobodna i nezavisna žena, porodica kao stub društva, moja-deca-su-mi-sve-na-svetu i tome slično. Ali, suštinski, njih tri i njihova emisija su ogledalo nečega potpuno drugačijeg, najprimitivnije vrste muškog šovinizma. Dakle, batalimo babe sa brkovima iz filmova Živka Nikolića, najveće muško-šovinističke mantre su ove Žene sa velikim „Ž“ i njihove deklarativno emancipovane noge.

Dakle: te cure pervertiraju feminizam. Ne kažem da to one žele tako – Milica, Olja i Jelena pokušavaju da odaju utisak slobodnih i emancipovanih žena i tu nastaje problem; pričanjem vulgarnih prostota vi u očima onoga moga nepoznatog sagovornika ne postajete feministkinja – nego ćurka. Kada vi hoćete jedno, a ispadne nešto potpuno drugo, onda je to dobar pokazatelj da vi, u suštini, ne znate da napravite jasnu razliku između ta dva, u ovom slučaju, između feministkinje i ćurke. A su vam ta dva pojma bliska, onda ste vi (svjesno ili nesvjesno) muški šovinista.

Da izreklamiram na brzinu, „Glamour Noire“ možete a ne morate pogledati u 9h na „Atlasu“. A „Grand Parada“ vam je, informacije radi, u 9.15h na „Pinku“. Dakle, izgleda da ove dvije emisije vode pravu borbu oko iste ciljne grupe; sve popularnija Extra TV vam daje mogućnost da gledate malo «Atlas» malo «Pink», da posvjedočite Veliku Revoluciju koja se dogodila na našoj estradi. S jedne strane, imate «Grand Paradu», klasičnu pevaljku, sa đilkošima i pjevačicama koje izvode arhaično-proste poskočice pjesme. Ovaj šou, koji u šarenom dijapazonu od preko pedeset kanala Extra TV-a liči na bal vampira, utabao je temelje ideološkog pokreta ćurkizma. A sa druge strane, imate jedan navodno potpuno nov i revolucionaran koncept emisije, sa svježim i emancipovanim pogledom na ženske noge, a da se nije, u stvari, promijenilo ništa osim TV kanala. Fer ponuda.

Na kraju, ono što je najperfidnije u cijelom konceptu ove emisije je to što i mene samoga, htio-ne htio, pretvara pomalo u muškog šovinistu. A moguće da je to bila neka mračna strana koja je tek sad izbila, ne znam. Ali, kad te toliko iritira neka ovakva stvar, možeš da postaneš ili „hejter“ ili – da tokom njihovog razgovora gledaš čije su noge bolje. I, iskreno, taj prvi kadar poslije reklama jedini ima nekog smisla.

KUĆA LUTAKA 1991.

Ma boli nas uvo za sve.

Ako bi teoretičari hiljadu devetsto devedeset prvologije pokušali da izvedu jednu karakteristiku koja bi opisala generaciju današnjih srednjoškolaca, ili ako hoćete Mladih, siguran sam da bi to bila indolentnost. U nekom čudnom paru naša apsolutna nezainteresovanost za društvo i, uopšte, nedostatak društvene orgovornosti ide sa činjenicom da svaki drugi srednjoškolac ima liderske ili direktorske ambicije.

Trideset posto maturanata upisalo je pravo, ekonomiju ili političke nauke. Kada sam jednog od njih pitao za poslovne planove, dobio sam odgovor koji je bio daleko od vizionarskog: negdje u nekoj banci, neki visoko plaćen posao; nešto sa kompjuterom, u većini slučajeva. Ovaj odgovor ukazuje na to da se ovih trideset posto maturanata, koje uzgred budi rečeno ne interesuju ni pravo ni ekonomija ni političke nauke, nada karijeri u administraciji. Zabrinjavajuće.

Postoje tri pitanja koje bi svako normalan postavio. Prvo, zašto je to tako? Drugo, ko snosi najveći dio odgovornosti za ovakvu situaciju? I treće, šta treba da promijenimo?

Ne bih mogao objasniti indolentnost moje generacije, makar zato što bi me to stavilo u svojevrstan konflikt interesa. Ali, dobro se sjećam da se za moju generaciju se govorilo da smo zatrovani politikom. Zanimljivo je što posljedica te zatrovanosti nije naše preveliko interesovanje za politiku, dapače, moju generaciju politička i društvena pitanja ne zanimaju ni malo. To što znamo imena velikog broja političara (što i nije iznenađujuće s obzirom da se su jedna te ista dvadeset godina) ne umanjuje značaj činjenice da maturante ne zanima koja su naša ustavna prava, šta će nam sindikati i trodjelna podjela vlasti, zašto je važno da imamo jaku privredu i da više studenata upiše tehničke nauke. Odsustvo bilo kakvog stava kao poželjna društvena osobina je, jasno, globalni trend, ali kada mladi ljudi u Crnoj Gori imaju teškoće u razdvajanju pojmova politike, kapitala, prevarantstva i kriminala – onda je to naš konkretan problem.

Jednostavno rečeno, nije nas briga za društvo a, sa druge strane, pokazujemo ambicije da postanemo vođe toga istog društva. Odličan primjer je emisija „Biramo Lidera“. Na to takmičenje pompeznog imena prijavljuju se velikim dijelom srednjoškolci, koji u dvominutnom hipotetičkom izaganju govore o svjetskoj politici i onome što bi uradili kao Predsjednici, Premijeri ili direktori. Mašala. Sudeći po komentarima žirija takmičenja, naše srednje škole prosto ne znaju šta će od harizmi ovih mladih lidera. Još uvijek nisam čuo nikog od tih oratora da je progovorio nešto u vezi nedavnog štrajka cetinjskih gimnazijalaca – jednog srednjoškolskog lidera bi, valjda, i to trebalo da zanima.

Dakle, želja svakog iole ambicioznijeg srednjoškolca da uđe u politiku ili biznis ne ukazuje na to da među mladima ima puno liderskih ideja, inicijativa ili potencijala, već da sistem vrijednosti čiji je „Biramo Lidera“ eksponent poručuje srednjoškolcima da je korporacijsko liderstvo jedini način uspjeha. I ovakav sistem vrijednosti u sebi sadrži dva velika problema.

Prvo, on od srednjoškolaca wanna-be predsjednika ne stvara nikakvo nikakav stvaran liderski kadar. Nećemo na kraju dobiti nove vođe nego imitatore, blijede kopije sadašnjih vođa i najobičnije poslušnike. Ako mislimo da nam je već dosadila ona prazna demagogija a la CK SK iz dnevnih novina, tek će da nam se smuči. O čemu nam govori „Biramo Lidera“? Kad čovjek pogleda tu emisiju, lako može da izvuče pogrešan zaključak da naši mladi ljudi imaju izražene liderske ambicije. Ustvari, kad se malo bolje pogleda o čemu oni pričaju, jasno je da moji vršnjaci nemaju nikakvu želju da budu vođe svojih zajednica, niti da budu lideri promjena našeg društva. Sva njihova priča je hipotetička, puna floskula, i bez ikakve veze sa društvenim pitanjima koja su zaista aktuelna i na koje oni mogu direktno da utiču. Dakle, moji vršnjaci koje možemo vidjeti na „Biramo Lidera“ ne žele da donose odluke! Srednjoškolci se ne kandiduju za lidere, nego za imitatore lidera i najobičnije poslušnike.

Drugo, ovaj sistem vrijednosti, pumpajući prezentaciju kojoj nije potreban nikakav sadržaj, ignoriše nešto što se svugdje na svijetu podstiče – aktivizam, inovativnost i nadasve timski rad i značaj timskog interesa nad ličnom ambicijom. I to govori o jednom latentnom problemu našeg društva – mi nemamo nikakvu svijest o kolektivnom interesu. Kod mladih, to se pogrešno tumači kao nedostatak bunta. „Ovo nema niđe na svijet – da mladi nikakve želje za pobunom nemaju.“ A ustvari mi bunta imamo sasvim dovoljno, pođite na srednjoškolski čas i vidjećete. Problem je što mladi u Crnoj Gori nisu nikad (svijetli izuzetak Cetinjana) iskoristili svoju želju za buntom u borbi koja je za nešto veće od sopstveničkog interesa – apstraktna kategorija „naša prava“. Dok god nam je ta kategorija apstraktna, a ne konkretna, mi ne možemo biti građansko društvo.

Ko nam je kriv? Čim neko krene da uperi prst negdje, potežu se teorije da je potrošačka kultura globalni trend, da mlade po prirodi stvari politika ne zanima, da video igrice i masovni mediji upropastiše djecu i da, konačno, turbo folk muzika i Grand Parada imaju vrlo jak uticaj na omladinu u promovisanju ispraznog, indolentnog i samodovoljnog načina života. A naša Vlada? Je li moguće da državne vlasti imaju veći uticaj na srednjoškolce od Grand Parade?

Globalne trendove ne možemo promijeniti. Ali, i nevoljnost naše generacije da pošalje poruku je sama po sebi – jasna poruka. Lutke ne mogu da vode kuću. Pa i te lutke trzajućim pokretima šalju istu jasnu poruku – trebaju nam novi lutkari; novo vođstvo, lideri koji će biti aktivisti a ne demagozi, vođe koje će vjerovati u nešto, i čija će nas vjera izvući iz našeg posrnuća i dati nam novu nadu. Ma, mora da nas bude briga – samo tako ćemo postati građansko društvo i bolji ljudi.