Godišnjica je Hirošime. Evo ima šezdeset i četiri godine od primjene najužasnijeg oružija koje je svjet ikada vidio – bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Dvjesta pedeset hiljada mrtvih. Nebrojeni povrijeđeni, ozračeni, obogaljeni, i njihovi potomci obilježeni. Generacije i generacije se rađaju defektne, i preko njihovih mladih, ćelavih glava i spojenih prstiju užas Hirošime i dalje živi.
Danas, Japanski premijer je održao govor na kome poziva na borbu za svijet bez nuklearnog oružja – ili bar bez upotrebe nuklearnog oružja. Oko toga se slažu svi svjetski lideri. Naprimjer, sa tim se slaže Barak Obama, u čijoj administraciji sjedi Hilari Klinton, koja je kao predsjednički kandidat predlagala nuklearni napad na Iran, ukoliko nastave sa atomskim programom. Sa tim se, takođe, slaže i Vladimir Putin, šef nuklearne velesile Rusije. I izraelski premijer Netanjahu se slaže s tim. Da budem precizniji, jedini kojih se mogu sjetiti da se nisu eksplicitno deklarisali kao veliki borci za svijet bez nuklearnog oružja su Ahmadinedžad iz Irana i Gadafi iz Libije – ni Iran ni Libija nemaju nuklearnog oružja, a svi ostali navedeni ih imaju! Situacija je apsurdna – najveći borci protiv oružja za masovno uništenje su puni nuklearki, a jedini koji ne učestvuju u lovu na oružje za masovno uništenje nemaju veze sa tim.
Oružja za masovno uništenje su posebna kategorija nasilja i surovosti. I to ne po nekom atributu koji ih izdvaja od drugih – svako oružje je namijenjeno za uništenje, neko za veće, a neko za manje, i masovnost uništenja je stvar procjene. Oni koji danas sumnjaju u Holokaust između ostaloga tvrde da je umjesto šest, poginulo pet miliona Jevreja. Ili četiri. Koja je bitna razika između pet i šest miliona žrtava? Odgovor – milion. Jedan cijeli Vašington DC, pun ljudi spašenih. Spasenje tolikih života je zaista herojski čin. Ipak, šta određuje masovnost uništenja? Jedanaestog septembra 2001. je poginulo tri hiljade civila. Jeli to masovno uništenje? Hajdre reci ne.
Izgleda da se shvatilo da je užas oružja za masovno uništenje u tome što je, jednostavno, previše opasno – ni jedan rat ne može biti profitabilan ako se protivnici izranjavaju na takav način. Tokom Hladnog rata su se dvije supersile naoružale nuklearnim bombama dotle da su imale dovoljno municije da bukvalno izbrišu sve sa zemlje. Takva pobjeda bi bila beskorisna.
Čuveni britanski pobunjenik Gaj Folks je prije četiri vijeka pokušao da digne u vazduh zgrade britanskog parlamenta. Nije uspio, i 5. oktobar se u Britaniji i danas slavi kao dan Folksovog neuspjeha. Ljudi ne reaguju pozitivno na takve ideje. Možda to znači da je glavna mana oružja za masovno uništenje to što jednostavno – nije ljudski. Previše je efikasno.
Dvjesta pedeset hiljada nevinih duša je dosta. Američki predsjednik Truman je naredio da se bace dvije atomske bombe, Fat Man i Little Boy. Interesantno je što Truman nije bio čovjek koji je pokrenuo projekat Menhetn i spravljanje tih bombi – to je uradio njegov predhodnik, Frenklin Ruzvelt, koji po današnjim saznanjima nije namjeravao da je upotrijebi. Čak i sa moje, laičke perspektive, to nije uvjerljivo – projekat Menhetn je bio previše skup i važan da bi napravio – ćorak. Ubjedljivost svakog strašila leži u realnoj mogućnosti da se ono, u krajnjem, upotrijebi – samim tim je konstruisanje bombe, čija je destruktivna moć procijenjena deset puta većom od ičega dotada zabilježenog, čisto zbog blefa kranje nevjerovatno – i Trumanova i Ruzveltova administracija su morale biti spremne da iskoriste atomske bombe.
Sjedinjene Američke Države danas imaju 5350 nuklearnih bombi, i bore se za svijet bez nuklearnog oružja. Izraelski premijer Netanjahu svako malo zaprijeti napadom na Iran, ukoliko Iran ne obustavi svoj nuklearni program. „Iran, nastavljajući svoj nuklearni program, postaje faktor nestabilnosti na Bliskom Istoku“. Faktor nestabilnosti? Iran je faktor nestabilnosti zato što razvija tehnologiju kojom je moguće napraviti nuklearnu bombu? Ali, gospodine Netanjahu, vi imate dvadeset i dvije nuklearne bombe, u ratu ste i okupirali ste svoje susjede, zar to ne čini vas faktorom nestabilnosti?
Gledao sam, nedavno, film Majkla Mura „Bowling for Columbine“. Priznajem da mi je bilo veoma teško razlučiti šta je traganje za istinom, a šta je politički pamflet Demokrata, ali jedna Murova teza, u bilo kom kontekstu, zavrijeđuje veoma veliku pažnju: za masakr u srednjoj školi „Columbine“ javnost je optužila, ni manje ni više, Merlina Mensona. Antihrist-dark roker je postao žrtva raznih udruženja konzervativnih majki zato što su dva klinca od šesnaest godina ušli jednog dana u učionicu sa mašinkama i pobili razred. Dvanaestoro djece mrtvo. Dvadeset i jedno povrijeđeno. Odakle tim dječacima takav poriv? Pod čijim se uticajem razvila njihova želja za masovnim uništenjem? Da li pod uticajem muzike darkera Merlina Mensona, ili društva koje posjeduje 5350 nuklearnih bombi, na čijem čelu je administracija koja je odgovorna za smrt 100000 civila tokom rata u Iraku?
Dok sam živio u domaćinskoj porodici u Sjedinjenim Američkim Državama bilo mi je nemoguće ne primjetiti jedan licemjerni paradoks koji itekako ima veze sa temom oružja za masovno uništenje. Ljudi kod kojih sam živio su duboki i veoma predani vjernici. Hrišćani, evanđelisti. Ta grupa u Americi nije posebno brojna, ima ih svega oko 9%, i ujedno je i paradoks i licemjerstvo što ti najposvećeniji hrišćani najjače zagovaraju primjenjivanje smrtne kazne, kastraciju, tehnike mučenja sa Guantanama i slične nehumanosti. Oni se najžešće bore za promociju NRA (National Riffle Association) i protiv kontrole nošenja oružja. Štaviše, većina njih (uključujući i moje domaćine) opravdava bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Ovim se velikim problemom američkog društva bavi Majkl Mur u svojoj krajnje manipulativnoj knjizi „Dude, where is my country?“ i između ostalog, navodi razne brojke koje kažu da je orgomna većina Amerikanaca za borbu protiv globalnog zagrijavanja, polne i seksualne diskriminacije… velika većina je, navodno, za ukidanje smrtne kazne i za jaču kontrolu nošenja oružja od strane privatnih lica… Takva slika Američkog društva je potpuna laž. Zemlja u kojoj Majk Hakabi, ultradesničar, osvoji sa 34% državu Ajovu na stranačkim predsjedničkim izborima ne može biti sasvim zdravo društvo. Podsjetimo se, Hakabi je svojevremeno predlagao karantin za HIV pozitivne američke građane, i uveo je smrtnu kaznu vješanjem u Arkanzasu. Zemlja u kojoj je Raš Limbo, ultradesničar sa neofašističkim stavovima, najslušaniji radio voditelj – sigurno nije sasvim zdrava zemlja. SAD, u kojoj je kandidatkinja za potpredsjednicu države Sara Pejlin – koja je zagovarala napad na Rusiju u Gruziji, tokom rata u Južnoj Osetiji, i koja nije znala da je Afrika kontinent – ne mogu nikako biti pacifističko društvo. Istina, ni Sara Pejlin ni Hakabi nisu pobijedili na izborima, niti Raš Limbo uživa popularnost u cijeloj Americi, niti je on glavni nacionalni ideolog – ali jedan značajan, veoma značajan broj ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama ne pokazuje nikakvu svijest o nehumanosti svoga društva – i upravo nedostatak te svijesti je direktno odgovoran za ono što se desilo u Columbine High School. Pa onda okrive – a koga bi drugo – nego Merlina Mensona. I proklete liberalne medije, koji daju djeci da gledaju pornografiju i izopačenosti. A istina je da je meinstrimu američkog društva za nasilje u jednoj srednjoj školi mnogo lakše okriviti ideološke disidente i dežurnog bauka, umjesto – sebe.
U govoru japanskog premijera obavezuje se međunarodna zajednica na žešću borbu protiv oružja za masovno uništenje, da nam se, svijetu ne ponovi više nikad genocid u Hirošimi. Danas, lider te borbe su Sjedinjene Američke Države. Postavimo onda pitanje – ko se tu zaista bori? I protiv koga se bori? Mi evo čekamo, gledamo ko će prvi da baci nuklearku…
POSLJEDNJI KOMENTARI