Vijest koju vam imam čast najaviti na mom blogu se dogodila juče, negdje oko tri, tri i po ujutru, kada je međunarodna zajednica bila još uvjek pod utiskom bombe oko ovogodišnje Nobelove nagrade za mir.
Naime, juče je oko dva i po sata po ponoći Sveta Stolica odlučila da napravi presedan u 265 papa dugoj istoriji – Benedikt XVI je smijenjen sa mjesta Pape i na to mjesto je, u rekordno kratkoj konklavi, postavljen predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama. Sveta Stolica se nije mogla strpiti dok Benedikt XVI umre iz očiglednog razloga – stari Papa bi ionako malo kome nedostajao, nezanimljiv je i konzervativan, a bio bi to odličan način da se da podstrek harizmatičnoj ikoni Obami na svom putu da promijeni svijet. Iako je u posljednjih nekoliko stoljeća pravilo takvo da Papa mora imati iza sebe višedecenijsku karijeru humaniste (Obama je predsjednik SAD tek godinu dana) i da u najmanju ruku bude katolik (Obama je protestant), niko ne spori da je ovoga puta papstvo pošlo u prave ruke.
Ova na prvi pogled nemoguća priča je metafora nečega što se dešava na stvarnoj sceni međunarodne zajednice – idolopoklonstvo nadi čiji je Obama simbol, do te mjere da se zaboravljaju svi konteksti i okviri, bez kojih jedno idolpoklonstvo postaje tiranija idola. Ja mislim da je dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baraku Obami bilo potpuno neosnovano i pretjerano. Prvo, zato što se zaboravlja sama svrha Nobelove nagrade za mir, pretvarajući nagradu u kredit pri čemu se delegitimiše ovo priznanje. I drugo, zato što se zaboravlja trenutak u kome se američkom predsjedniku daje ovo priznanje, i opravdana sumnja da bi se Nobelova nagrada mogla iskoristi kao oružje političke borbe, pri čemu bi se dodatno delegitimisala ova nagrada.
Otkad je Barak Obama primio Nobelovu nagradu za mir, postalo je jasno da se njegovoj administraciji daje mirovna stipendija. A zašto? Činjenica je da je Obama predsjednik SAD tek godinu dana. Dva njegova prethodnika, Vudro Vilson i Teodor Ruzvelt, takođe su dobitnici Nobelove nagradu za mir. Vilson je zaslužan za stvaranje Lige Naroda, prethodnice Ujedinjenih Nacija, a Ruzvelt je bio uspješan medijator Rusko-japanskog rata. Ni jedan ni drugi nisu bili nikakvi pacifisti – Nobelove nagrade Martiju Ahtisariju, Jaseru Arafatu i Simonu Peresu su takođe diskutabilne, ali svi ti ljudi su imali cijelovitu višedecenijsku političku karijeru. Potpuno je jasno da se nagrada Obami ne dodijeljuje za ono što je već uradio, već za ono što može (namjerava) tek da uradi. Jednom riječiju, dodijeljuje mu se – stipendija. Da li ovo delegitimiše pojam Nobelove nagrade? Da. Hajde da prvo pogledamo etimologiju riječi „nagrada“, koja je sastavljena od prefiksa na i glagola graditi, što pokazuje kako se nešto „nadgrađuje“ na nešto već postojeće, pa se stoga nagradom „kruniše“ već izgrađeni uspjeh. Obama tog uspjeha još uvijek nema. A sada, da vidimo istoriju ove konkretne nagrade – Nobelove nagrade za mir i njenih laureata. Postoji li i jedan jedini slučaj kada se Nobelova nagrada dodijelila isključivo kao podstrek za laureatov rad, a ne kao nagrada za dotadašnja djela? Ne postoji ni jedan jedini primjer. Dakle, ovogodišnja nagrada predstavlja svojevrsni presedan u istoriji Nobelove nagrade za mir. Uzevši u obzir tradiciju ovoga najprestižnijeg svjetskog priznanja, Nobelova nagrada za mir ipak nije stipendija, i ovakav odnos prema njoj predstavlja delegitimisanje institucije Nobelove nagrade za mir.
Komitet dodjeljuje nagradu Obami „za njegove izvanredne napore da ojača međunarodne diplomatske odnose“. Oslanjajući se na pretpostavku o stipendiji, pitanje je da li je u proteklih godinu dana američki predsjednik pokazao dovoljno konzistentnosti i odlučnosti da vjera u njegovu mogućnost da napravi pozitivnu promjenu bude opravdana. Neosporna je činjenica da je Obamina administracija pokazala potpuno drugačiju viziju od Bušove, i da bi njena alternativa predvođena Mekejnom bila siguran dokaz propasti SADa. Sam Obama je smjelom i ljekovitom retorikom pokazao želju da promijeni odnose Amerike i ostatka svijeta i već nakon godinu dana slika o SADu se znatno popravila. Zasluge za to su, bez ikakve sumnje, Obamine. Ali, ukoliko uzmemo prošlu godinu i njegova predizborna obećanja vezana za taj period, vidjećemo da Obama nipošto nije svetac ni čarobnjak. U svom inauguracionom govoru je zaista obećao da će osnažiti međunarodni dijalog – za taj cilj mu je Nobelov komitet i dao nagradu. Može li mu se vjerovati na riječ?
Obećao je da će u prvih šest mjeseci povući trupe iz Iraka. Da li je? Nije. Obećao je da će se situacija u Afganistanu značajno popraviti u toku prve godine predsjedovanja. Da li je? Nije, naprotiv, pogoršala se. Obećao je da će zatvoriti Gvantanamo Bej prvoga dana. Da li je? Nije. Obećao je da će otkloniti porez na dobit za penzionere sa godišnjom zaradom nižom od 50000$. Da li je? Nije. Nije čak ni pomenuto u prijedlogu ekonomskog stimulusa za 2010. godinu! Poenta nije nabrajanje svih obećanja koje Obamina administracija nije održala, već činjenica da je Obama pragmatičan političar, nikako idealista. Istina, ta mu pragmatičnost mu daje šanse da napravi pozitivnu promjenu u ovom pragmatičnom svijetu, ali i podsjeća da je on spreman da pazari svoja obećanja i ideale za druge, konkretnije ciljeve. Nakon svega, može li se polagati nada u njegovu administraciju da će zaista ojačati međunarodni dijalog, kako stoji u obrazloženju Nobelove nagrade? Da, ali ne u tolikoj mjeri da se američkom predsjedniku daje Nobelova nagrada za mir.
Još jedan razlog da dodjela Nobelove nagrade Obami bude neopravdana jeste trenutak u kome se ona dodjeljuje. Predsjednik SAD trenutno vodi dva rata, u Iraku i u Avganistanu, gdje namjerava da poveća broj trupa. Obama-Bajden administracija, iako Demokrate imaju ogromnu većinu u Predstavničkom domu i Senatu, ozbiljno kuburi sa podrškom njihovom planu reforme zdravstva. Ukoliko taj poduhvat propadne izbori 2012. će biti veliko pitanje za Obamu. Stoga, u ovom trenutku, dodjela Nobelove nagrade Obami jeste davanje političkog oružja u ruke predsjedniku SADa. Da su Obami Nobelovu nagradu za mir dodijelili godinu dana ranije, pri kraju predizborne kampanje – a ta bi imali taman toliko osnova da mu je dodijele koliko i sada – kakve bi razlike bilo između Nobelove nagrade i izborne propagande Demokrata? Da je Nobelova nagrada za mir političko oružije ilustruje činjenica da je od prošle nedjelje Obami podrška skočila sa 50% na 56%, kao i, između ostalog, podrška njegovoj odluci da pošalje još trupa u Afganistan – sa 41% na 48%. Nobelova nagrada za mir je, paradoksalno, postala oružje za rat, i to je najdirektnije delegitimisanje ove nagrade.
Da zaključim, Nobelova nagrada za mir je ove godine, po mom dubokom ubjeđenju, pošla u pogrešne ruke. Šteta što je Obama tek sedmi crnac koji je primio Nobelovu nagradu za mir – gdje bi mu bio kraj da se i tu upisao kao numero uno! Ostalo bi još veoma malo stvari na svijetu u kome on ne bi probio led; jedna od tih stvari je mjesto šefa vlade Crne Gore. Koliko se sjećam, nismo imali crnaca na toj poziciji…ikad. I sa ženama smo tu bili tanki. Tu je, zaista, teško probiti led…
Pobjeda - Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barak Obama, odbacio je juče optužbe bivšeg lidera LSCG Slavka Perovića da je pismo povodom ostavke Mila Đukanovića bilo sramno. Na vanrednoj press konferenciji koju je Bijela Kuća sazvala juče u 4:30 ujutru (odmah nakon što su saznali za Perovićevu izjavu), Obama je naglasio da su takve ocjene štetne i da ne uvažavaju realno stanje stvari. “Optužbe gospodina Perovića su duboko pogodile mene i moju porodicu, ne samo zato što su izrečene na, po našem mišljenju, neprimjereno oštar način, već i zato što ne uvažavaju činjenicu da su diplomatski protokoli dio političke realnosti – ova administracija se u svojoj zvaničnoj diplomatskoj komunikaciji sa ljubaznošću odnosila i prema Fidel Kastru i Iranu.” Predsjednik SAD-a je dodao da se benevolentnost u oproštajnim čestitkama može uočiti i u onoj koju je po stupanju sa dužnosti dobio Hosni Mubarak.
POSLJEDNJI KOMENTARI