Već duže vrijeme sam želio da napišem tekst o jednoj rijetkoj pojavi.
Ima u mojoj školi jedna čudna tvorevina, opasna stvar slična ljudskom biću, koja se zove Kardinalna Greška. Ona, zaista, posjeduje čovjekolike osobine: kreće se i reaguje na prisustvo ljudskih osoba, ali ipak, iz te spoljašnje membrane izbija bolno odsustvo ičeg ljudskog i humanog.
Niko ne zna odakle je Kardinalna Greška došla u školu, ni kako je izgledala prije nego što je došla. Ona je, u međuvremenu, počela da na čudan način obrasta oko školske zgrade, pa kao da izviruje iz svakog osjenčenog ćoška na zidu, kao fleka od tavanice koja prokišnjava. I čini se da što više škola stari i propada, to je prisustvo Kardinalne Greške osjetnije.
Mora da je, davno, Kardinalna Greška bila drugačija, naprimjer, kad je tek došla u školu – možda je tada ona jednostavno bila agresivna, predatorska stvar, i žedno zvijerala po školskim hodnicima. A kad se jedan predator nađe na nepoznatoj teritoriji, ona postaje njegova prva meta (iz straha, valjda) i predator nastoji da je proguta. To se desilo i sa mojom školom.
Kardinalna Greška nije običan tip predatora, kao, naprimjer, lav, koji svoju žrtvu lovi u impozantnom okršaju jedan na jedan, i tu (osim opravdanog užasa) nema prostora za strah – ili vi ili on. Nekako bih više volio da me pojede lav, nego zmija ili kakav pauk. E, pa, Kardinalna Greška je ovaj drugi tip predatora: ona djeluje u krugu škole, analizira žrtvu i dugo, veoma dugo, obigrava oko nje. U toj psihološkoj predigri Kardinalna Greška zasipa žrtvu nesigurnošću i strahom, a sa druge strane potajno oko nje plete mrežu. Žrtva katkad predigru izdrži dugo, i po godinu-dvije, što sve više budi apetit Kardinalne Greške. Tada ona poseže za svojim posljednjim oružijem – panikom: bez izuzetka, bespomoćna žrtva gubi kontrolu, čini pogrešan korak i upada u zamku Kardinalne Greške. Žrtva se trza, ali prekasno: cap-carap, i ona pada, a Kardinalna Greška (u ushićenju) slomljenoj žrtvi ne pruža ni dostojanstven pad, već otvara usta i izgovara svoju čuvenu rečenicu: „Čista jedinica.“
Možda je ova slika Kardinalne Greške donekle subjektivna – ja sam imao nesreću da trpim prisustvo te stvari već dvije godine. Tako da je sasvim moguće da sam u krivu – da u toj tvorevini zaista ima jedna veoma ljudska greška – i da je sadistička priroda Kardinalne Greške posljedica njene „ljudske“ iskompleksiranosti, i da je (sad nagađam) i ona sama, davno, bila žrtva jedne druge Kardinalne Greške. Tako se greška kompleksa prenijela sa predatora na žrtvu, ko zna koliko puta… Ako je tako, onda dalja priča prevazilazi moje spisateljske sposobnosti, jer je mnogo lakše pisati o tvorevini nego o – poremećenoj osobi.
POSLJEDNJI KOMENTARI