TAKMIČENJE

Mislio sam da bi bilo dobro da u ovom postu objavim jedan tekst koji sam prije nekoliko mjeseci napisao za časopis Evropski Puls:

O retoričkom takmičenju srednjoškolaca:

Suština priče je sljedeća: ukinuli su srednjoškolcima govorničko takmičenje – zbog izbora. Prije nekoliko nedjelja smo mi, članovi debatnog kluba gimnazije „Slobodan Škerović“, došli na ideju da organizujemo takmičenje u besjedništvu za učenike naše škole. Takmičenje bi se sastojalo iz dva kruga, u kojim bi prijavljeni takmičari imali zadatak da sastave kratak dvominutni govor na temu „Anarhija (ni)je sloboda“ ili da naprave imitaciju govora neke ličnosti iz crnogorskog javnog života. Pripremili smo nacrt projekta, detaljan scenario za obje večeri, čak i plan mini-kampanje za promociju takmičenja u gimnaziji… u žiri smo zvali Daliborku Uljarević, direktorku CGO-a, i Balšu Brkovića, književnika i čovjeka koji je kao gimnazijalac osnovao gimnazijski debatni klub. I – svi oduševljeni. Direktor škole – saglasan, dok nas narednog dana nisu iz uprave zvali na hitan sastanak, gdje su nam rekli da od takmičenja nema ništa. Zašto? Parlamentarni izbori su u martu i, kako su nam rekli, boje se da ih neko sa strane ne šikanira kao promotere jedne od političkih partija. Izbori su, vele, i svaka imitacija nekog političara je neumjesna. Izbori su, i ne bi bilo poželjno da neki takmičar izrazi bilo kakav politički stav. Izbori su, i svaka priča o anarhiji navodno upućuje na određenu političku opciju. Mi smo se, na to, ponudili da kontaktiramo svakog takmičara ponaosob, i da im jasno stavimo do znanja da ne iznose svoje stavove o političkoj situaciji u državi u svojim govorima. Džaba, nisu htjeli ni da čuju – takmičenje je, u najboljem slučaju, odloženo do završetka izbora.

Ovdje se ne radi samo o takmičenju gimnazijalaca u besjedništvu – ovdje se radi o slobodi riječi u institucijama koje bi trebale biti „hramovi“ slobodne riječi. Ovaj nazovi incident dovodi nas do pitanja – kako je moguće govoriti o slobodi riječi, ili slobodi misli u Crnoj Gori, kada se srednjoškolcima govori da bi bilo najbolje i najbezbjednije da pred izbore ćute? Nikako. Ta premisa, da postoji vrijeme za slobodu riječi i vrijeme za cenzuru, vrijeme kad se misli i vrijeme kad se ćuti, je premisa na kojoj počiva svako društvo moćnih i uplašenih.

Jedan je problem kad u našem društvu postoji jedan netolerantan, ignorantan i opresivan stav koji na ovakav način gleda na govor srednjoškolaca, ali kada se ispostavi da uprava najveće gimnazije u državi strepi od tog, takvog stava – to je nešto sasvim drugo. Tu se krije razlog zašto se ’68. još nije desila u Crnoj Gori – zato što je sistem od mladih ljudi, koji bi morali biti nosioci duha promjena u jednom zdravom društvu, napravio podanike. Od srednje škole, pokušava nam se usaditi jedan izvitopereni pragmatizam, koji nas uči da je svaki napor za promjene duvanje u prazno, i tek kad ste se spremili da promijenite sistem iznutra, zasjeli ste u fotelju i zovnu vas da odložite neko takmičenje srednjoškolaca jer su izbori… I tako u krug, a ’68. nikad da dođe.

I, na kraju, ako smo mi kao društvo zaista na ovakav način pasivni i bezvoljni, postavlja se pitanje – vjerujemo li mi i u šta? Ili je nevjera u sopstvenu mogućnost da napravimo promjenu potpuno ukorijenjena u naš mentalitet? Nadam se da smo, ipak, bolji ljudi od društva koje smo stvorili.

Feđa Pavlović