Na treći dan ćutnje, kada svi već bjehu izgubili vjeru u ćutanje, javio se Svetozar.
Stari mačak je odreagovao baš kao što se moglo i zamisliti – naprimjer, da su krenuli da miču Krivokapića on bi vjerovatno optužio Srbiju i izvanjke da poriču crnogorsku naciju; da je u pitanju bio Milo on bi svoju sliku žrtvenog jarca gradio kao Sanader (“nisam ja jedini bili su tu i Jadranka i Šeks”) – ali filozof ostaje filozof i poslije ispijanja čaše.
Kako istraga postaje sve bliža a nade na DPS-ovom Kongresu sve tanje, Svetozareva filozofska nota dolazi do izražaja. Sjećam se da je prije par dana pričao nešto o prahu i tamnicama, pa danas o ćutanju, pa malo mic po mic ispade Svetozar neka gotovo mesijanička figura, rada da se žrtvuje za naše grijehe i evropsku budućnost.
U jednom trenutku, na svoj šok i zaprepašćenje, pomisliš – greote, slušaj ga, spreman je da sam sebi namakne omču i odrobija u najdubljoj tamnici za dobrobit Crne Gore, pa vidi mu sliku kako je ostarao, ima li koga u Vladi da se smiluje na patnje ovoga čovjeka? A onda se sjetiš da se, ustvari, ne radi ni o kakvom opštem boljitku koje zahtijeva žrtvu i heroja nego o istrazi koja se vodi protiv njega i njegovih ljudi u slučaju “Zavala”, da su oni klepili pare i da to svako u Budvi i drzavi zna, da Kuljača ima dvadeset i kusur stanova i da se radi o bandi koja je čitavu Budvu zatrovala korupcijom. I neka robijaju u romantiziranim ćelijama Spuža koliko god im sledovalo.
Da, tačno, ovakva selektivna pravda budi jak otpor kod poštenog čovjeka – degutantno je predstaviti Đorđa Pinjatića i budvanske lokalne činovnike kao Krupne Ribe, a da dva hotela od Zavale stoluje Brano Mićunović i da to nikome ne smeta. Ali solidarisanje sa progonjenim nas ne smije pretvoriti u ovce pa da dozvolimo ovakvu uvredljivu zamjenu teza; “Ćutim, jer je bolje biti žrtva nego dželat uvreda, linča drugih koje i ne poznajete.” Pa kako te nije sramota. To kaže čovjek koji je pozivao na Rat za Mir i granatiranje Dubrovnika – pa je dvadeset godina nakon toga imao skoposti da primi nagradu za mirnodobske napore, čovjek koji je bio dio vlasti koja je potpuno potopila moralne vrijednosti crnogorskog društva i koji je bio jedan od šegrta dželata koga se poslije odrekao.
“Ja sam davno umro na krstu raspeća/Ja sam slab da koračam nebeskim visinama vrlina/Ja sam sjenka koja se šunja po Platonovim pećinama”. Tu se, osim bezočnog laganja, vidi još jedna karakteristika Svetozarevog stila – ovo što je napisao ne znači ništa. Platonova pećina i raspeće nemaju nikakve veze. Ideja je, valjda, ako se ispovijest fino napuderiše melodramatičnošću, pa malo Platon malo kamion-avion, čitalac je kreten pa će reći “kako je mudar ovaj Svetozar”. (Tako se isto onomad pričalo da je Svetozar jako obrazovan čovjek jer je prijavio biblioteku od 4,600 knjiga).
Na kraju je, u nabrajanju zašto ćuti, pomenuo i svoju majku – nešto kao, želi najveće dobro onima kojima mu se majka moli da vidi svog sina – što je, jednostavno rečeno, dno dna. Ni sopstvenu majku nije poštedio drama queen manipulacija i laganija, i – iskreno da vam kažem – moguće da me količina bezočnosti, truleži i moralnog ništavila tjera u pristrasnost – ali mi se zaista povraćalo kad sam vidio Svetozarevo pismo iz sužanjstva.
Biće zanimljivo pročitati tekst koji objavi nakon što ga uhapse – sjetimo se da je “Bože, oprosti im, ne znaju što čine” posljednje što smo čuli od Isusa, pa ne znamo kakvi su utisci Mesije nakon žrtvovanja (ima li prostora za preispitivanje). Eto, volio bih da vidim da li će Svetozar imati obraza da zaleleče iz tamnice nakon ove kampanje za mučenika, jer kad si dobrovoljac nema da se žališ. Razumije se, bilo bi korisno ako bi mu se u zatvoru pridružio ostatak državnog vrha – mogla bi se napraviti komparativna analiza.


POSLJEDNJI KOMENTARI