OBAMA ODGOVORIO PEROVIĆU: NAPADI SU NEOSNOVANI

Pobjeda - Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barak Obama, odbacio je juče optužbe bivšeg lidera LSCG Slavka Perovića da je pismo povodom ostavke Mila Đukanovića bilo sramno. Na vanrednoj press konferenciji koju je Bijela Kuća sazvala juče u 4:30 ujutru (odmah nakon što su saznali za Perovićevu izjavu), Obama je naglasio da su takve ocjene štetne i da ne uvažavaju realno stanje stvari. “Optužbe gospodina Perovića su duboko pogodile mene i moju porodicu, ne samo zato što su izrečene na, po našem mišljenju, neprimjereno oštar način, već i zato što ne uvažavaju činjenicu da su diplomatski protokoli dio političke realnosti – ova administracija se u svojoj zvaničnoj diplomatskoj komunikaciji sa ljubaznošću odnosila i prema Fidel Kastru i Iranu.” Predsjednik SAD-a je dodao da se benevolentnost u oproštajnim čestitkama može uočiti i u onoj koju je po stupanju sa dužnosti dobio Hosni Mubarak.

Perović je, nedavno, na svom blogu optužio američku administraciju za besramlje i licemjerstvo zbog čestitki koje su upućene bivšem premijeru Crne Gore, Milu Đukanoviću, nakon podnošenja ostavke. “Ako mene pitaš, Obama, besraman si koliko i tvoja politika” navodi se u Perovićevom blog postu “A što se ti ne ponosiš bivšim robovlasnicima svojih predaka?” Uvrede na račun Obame su se čule i u 99 komentara na blog post.

Američka državna sekretakra, Hilari Klinton, takođe je prisustvovala konferenciji. Vidno potrešena, Klinton je izjavila da je “duboko razočarana” napadima koje je gospodin Perović uputio u ovom po administraciju SAD-a delikatnom trenutku. “Zna li taj čovjek da smo upravo zamalo izgubili većinu u Senatu od Republikanaca? Pa ima li on dušu? Osvanućeš ti na VikiLiksu, ja ti kažem.”

Obama je takođe dodao da je u blog postu napravljena greška. Naime, preci predsjednika SAD-a nisu bili robovi, kako se navodi u Perovićevom tekstu, već je porijeklom Kenijac. “Lako je Peroviću iz Praga da priča. Neka se vrati u Crnu Goru, ako hoće da govori o  robovima i robovlasnicima.” prokomentarisao je Obama.

RASPEĆE SVETOZAREVO

Na treći dan ćutnje, kada svi već bjehu izgubili vjeru u ćutanje, javio se Svetozar.

Stari mačak je odreagovao baš kao što se moglo i zamisliti – naprimjer, da su krenuli da miču Krivokapića on bi vjerovatno optužio Srbiju i izvanjke da poriču crnogorsku naciju; da je u pitanju bio Milo on bi svoju sliku žrtvenog jarca gradio kao Sanader (“nisam ja jedini bili su tu i Jadranka i Šeks”) – ali filozof ostaje filozof i poslije ispijanja čaše.

Kako istraga postaje sve bliža a nade na DPS-ovom Kongresu sve tanje, Svetozareva filozofska nota dolazi do izražaja. Sjećam se da je prije par dana pričao nešto o prahu i tamnicama, pa danas o ćutanju, pa malo mic po mic ispade Svetozar neka gotovo mesijanička figura, rada da se žrtvuje za naše grijehe i evropsku budućnost.

U jednom trenutku, na svoj šok i zaprepašćenje, pomisliš – greote, slušaj ga, spreman je da sam sebi namakne omču i odrobija u najdubljoj tamnici za dobrobit Crne Gore, pa vidi mu sliku kako je ostarao, ima li koga u Vladi da se smiluje na patnje ovoga čovjeka? A onda se sjetiš da se, ustvari, ne radi ni o kakvom opštem boljitku koje zahtijeva žrtvu i heroja nego o istrazi koja se vodi protiv njega i njegovih ljudi u slučaju “Zavala”, da su oni klepili pare i da to svako u Budvi i drzavi zna, da Kuljača ima dvadeset i kusur stanova i da se radi o bandi koja je čitavu Budvu zatrovala korupcijom. I neka robijaju u romantiziranim ćelijama Spuža koliko god im sledovalo.

Da, tačno, ovakva selektivna pravda budi jak otpor kod poštenog čovjeka – degutantno je predstaviti Đorđa Pinjatića i budvanske lokalne činovnike kao Krupne Ribe, a da dva hotela od Zavale stoluje Brano Mićunović i da to nikome ne smeta. Ali solidarisanje sa progonjenim nas ne smije pretvoriti u ovce pa da dozvolimo ovakvu uvredljivu zamjenu teza; “Ćutim, jer je bolje biti žrtva nego dželat uvreda, linča drugih koje i ne poznajete.” Pa kako te nije sramota. To kaže čovjek koji je pozivao na Rat za Mir i granatiranje Dubrovnika – pa je dvadeset godina nakon toga imao skoposti da primi nagradu za mirnodobske napore, čovjek koji je bio dio vlasti koja je potpuno potopila moralne vrijednosti crnogorskog društva i koji je bio jedan od šegrta dželata koga se poslije odrekao.

“Ja sam davno umro na krstu raspeća/Ja sam slab da koračam nebeskim visinama vrlina/Ja sam sjenka koja se šunja po Platonovim pećinama”. Tu se, osim bezočnog laganja, vidi još jedna karakteristika Svetozarevog stila – ovo što je napisao ne znači ništa. Platonova pećina i raspeće nemaju nikakve veze. Ideja je, valjda, ako se ispovijest fino napuderiše melodramatičnošću, pa malo Platon malo kamion-avion, čitalac je kreten pa će reći “kako je mudar ovaj Svetozar”. (Tako se isto onomad pričalo da je Svetozar jako obrazovan čovjek jer je prijavio biblioteku od 4,600 knjiga).

Na kraju je, u nabrajanju zašto ćuti, pomenuo i svoju majku – nešto kao, želi najveće dobro onima kojima mu se majka moli da vidi svog sina – što je, jednostavno rečeno, dno dna. Ni sopstvenu majku nije poštedio drama queen manipulacija i laganija, i – iskreno da vam kažem – moguće da me količina bezočnosti, truleži i moralnog ništavila tjera u pristrasnost – ali mi se zaista povraćalo kad sam vidio Svetozarevo pismo iz sužanjstva.

Biće zanimljivo pročitati tekst koji objavi nakon što ga uhapse – sjetimo se da je “Bože, oprosti im, ne znaju što čine” posljednje što smo čuli od Isusa, pa ne znamo kakvi su utisci Mesije nakon žrtvovanja (ima li prostora za preispitivanje). Eto, volio bih da vidim da li će Svetozar imati obraza da zaleleče iz tamnice nakon ove kampanje za mučenika, jer kad si dobrovoljac nema da se žališ. Razumije se, bilo bi korisno ako bi mu se u zatvoru pridružio ostatak državnog vrha – mogla bi se napraviti komparativna analiza.

OSTANI MILO!

Posljednje tri godine od kako svako živi na crnogorskoj političkoj sceni špekuliše, gata i nagađa kada će Đukanović da napusti Vladu. Ja sam se, ako smijem reći, kihotom branio protiv takvih gavranjih graktaja, ali, kako je utorak postajao bliži ja sam bio sve više zabrinut. Gotovo uplašen. Je li moguće da je, ovoga puta, prelomio?

Umirim sebe, kao što se brucoš bodri pred ispit – nije tačno, ne ide on nigdje, lažu opozicija, analitičari, štampa, intelektualci, komšinica, izvori iz vrha DPS-a, i ostale ptice zloslutnice, ostaje nam Milo još dvadeset godina – pa još dvadeset ako Bog da. A šta bi odlazio – da nije slučajno na nas nešto ljut? Ako je tako, onda ga hitno treba dozvati i upitati ga šta nije u redu (sa nama) i gdje treba da se promijenimo. Treba saznati šta smo mu, pobogu, uradili loše? Švajcarska – nismo, mali smo, siromašan balkanski narod koji malo šta osim ljubavi može da pokloni vođi. Ali, treba mu reći – to što imamo to smo spremni sjutra da damo. Shvata, naravno, svako razuman da je naša ponuda tanka, jer možemo zamisliti šta bi sve dala jedna Amerika, jedan “Marlboro” ili Cosa Nostra da ima našega Mila! Razumije se, treba s njim taktično – treba igrati na njegovo sažaljenje i da uvjeriti ga da smo se dvadeset godina trudili kako smo najbolje mogli da mu ništa na zafali na mjestu Premijera-Predsjednika-Premijera-Premijera-Premijra-Premijera-Premijera Crne Gore, da se nismo žalili i da smo uvijek radili sve šta je trebalo.

Pa, zar nije tako? Evo hronološki: jesmo li mu se našli kad je pozivao na odbranu Srpstva u Dubrovniku? Jesmo bogami, hajde koja je to zemlja doživjela mobilizaciju od 120%? Kad se ispostavilo da nema 30 hiljada Ustaša na granici – ni to nas nije omelo. A one izrode koji su pjevali “oprosti nam Dubrovniče”, njih smo šikanirali i proganjali kako smo najbolje umjeli. Da se nismo femkali oko sankcija? Ne, nego smo junački istrpjeli inflacije, plate od šest maraka, bonove i domaću čokoladu, i pri tome smo propušili. A privatizacija? Tu i nema šta da se žalimo. Od dva kraja, tanjeg i debljeg, mi smo izvukli jedan treći, koji je bolji od oba, što teoretski nije moguće ali se u praksi nama to desilo. A referendum? Trebalo je 55%, imali smo 55,5% – ajde Milo reci je li ijedna zemlja koju si vodio tako drilovano potrefila metu. Ako treba svake godine ćemo iznova da organizujemo referendum.

Kad god je trebala da se brani država od Srbije, opozicije, Međunarodne Asocijacije Novinara, Interpola, izvještaja State Departmenta, “Nacionala” i ostalih dušmana crnogorske suverenosti – bili smo spremni. Branićemo Crnu Goru, ako treba, i od nas samih. I u sve vjerujemo: organizovani kriminal u Crnoj Gori – izmišljotina. Šverc cigareta – podvala. Privatizacija (KAP, Boksiti, Željezara) – transparentna. Šarić – negdje u Keniji. Korupcije – nema. Nerasvijetljena ubistva – rasvijetljavaju se. Ekonomija – bolji smo od Srbije. Prosječna plata – iznad prosjeka. Djeca – na UDG. Pa, gdje više?

Ako ovo Milu ne promijeni mišljenje, ja ne znam šta nam ostaje. Možda da ga podsjetimo šta će nam se svima desiti ako njega više ne bude. Šta će biti s nama? Jedino što je jasno je da smo gotovi, bez garanta suverenosti, stabilnosti i golog preživljavanja. Koliko će vremena proći dok povampirene fašističke snage ne napadnu Crnu Goru sa sjevera i unište ovo što smo stvorili 2006.? Čak ni Podgorička Skupština Drugi Dio nije najgori scenario koji nam se može desiti. Šta je sa 650 ugroženih vrsta ptica na Skadarskom jezeru koje će uginuti ako Milo pođe? Šta je sa Lovćenom? Treba Milu reći, plačnim glasom – čovječe, ova zemlja je instiktivno vezana za tvoje vođstvo; poplave, požari, mazohisti u jamama, odbjegli nilski konji, depresija… pa nije to slučajno! Zato ostani Milo, ako Boga znaš. Popni se na krst. Ostani, da nas spaseš. Naravno, ovo sve treba reći na pravi način: hor djece u pozadini, performans sa svijećama, RTCG direktan prenos… Ako on i nakon toga imadne srca da nas ostavi – onda možemo samo da se pomirimo sa sudbinom i čekamo kraj, da se još par godina zavaravamo sa I-poslije-Tita-Tito mantrom koja se pokazala kao neubjedljiva. Cjenkanje, preklinjanje, prijetnja, očaj, prihvatanje (valjda ide tim redom).

MOTHERLAND, HERE I COME! :)

It may seem foolish to devout precious moments to thinking about Montenegro at the time when college finals and all-nighters are sucking all attention (and energy!) – but it is a good thing to do. Everyone who has ever been in our tiny piece of the Balkans must feel nostalgic from time to time; so do I. In few short (but intense) days and after some really uncomfortable naps at airports, I’m comming back to the country of Njegos, Dado Djuric, Rambo Amadeus, the BEST Waterpolo Team ever, kick-ass footballers, delicious burek-s, miami beaches, fugitive hyppos, lazy men, beautiful women (the latter two go together), no-drinking age, parties w/friends singing primitive “turbofolk” lyrics, and the greatest family in/out of the EU!

So, Motherland – here I come! Vidimo se u srijedu.