KUĆA LUTAKA 1991.

Ma boli nas uvo za sve.

Ako bi teoretičari hiljadu devetsto devedeset prvologije pokušali da izvedu jednu karakteristiku koja bi opisala generaciju današnjih srednjoškolaca, ili ako hoćete Mladih, siguran sam da bi to bila indolentnost. U nekom čudnom paru naša apsolutna nezainteresovanost za društvo i, uopšte, nedostatak društvene orgovornosti ide sa činjenicom da svaki drugi srednjoškolac ima liderske ili direktorske ambicije.

Trideset posto maturanata upisalo je pravo, ekonomiju ili političke nauke. Kada sam jednog od njih pitao za poslovne planove, dobio sam odgovor koji je bio daleko od vizionarskog: negdje u nekoj banci, neki visoko plaćen posao; nešto sa kompjuterom, u većini slučajeva. Ovaj odgovor ukazuje na to da se ovih trideset posto maturanata, koje uzgred budi rečeno ne interesuju ni pravo ni ekonomija ni političke nauke, nada karijeri u administraciji. Zabrinjavajuće.

Postoje tri pitanja koje bi svako normalan postavio. Prvo, zašto je to tako? Drugo, ko snosi najveći dio odgovornosti za ovakvu situaciju? I treće, šta treba da promijenimo?

Ne bih mogao objasniti indolentnost moje generacije, makar zato što bi me to stavilo u svojevrstan konflikt interesa. Ali, dobro se sjećam da se za moju generaciju se govorilo da smo zatrovani politikom. Zanimljivo je što posljedica te zatrovanosti nije naše preveliko interesovanje za politiku, dapače, moju generaciju politička i društvena pitanja ne zanimaju ni malo. To što znamo imena velikog broja političara (što i nije iznenađujuće s obzirom da se su jedna te ista dvadeset godina) ne umanjuje značaj činjenice da maturante ne zanima koja su naša ustavna prava, šta će nam sindikati i trodjelna podjela vlasti, zašto je važno da imamo jaku privredu i da više studenata upiše tehničke nauke. Odsustvo bilo kakvog stava kao poželjna društvena osobina je, jasno, globalni trend, ali kada mladi ljudi u Crnoj Gori imaju teškoće u razdvajanju pojmova politike, kapitala, prevarantstva i kriminala – onda je to naš konkretan problem.

Jednostavno rečeno, nije nas briga za društvo a, sa druge strane, pokazujemo ambicije da postanemo vođe toga istog društva. Odličan primjer je emisija „Biramo Lidera“. Na to takmičenje pompeznog imena prijavljuju se velikim dijelom srednjoškolci, koji u dvominutnom hipotetičkom izaganju govore o svjetskoj politici i onome što bi uradili kao Predsjednici, Premijeri ili direktori. Mašala. Sudeći po komentarima žirija takmičenja, naše srednje škole prosto ne znaju šta će od harizmi ovih mladih lidera. Još uvijek nisam čuo nikog od tih oratora da je progovorio nešto u vezi nedavnog štrajka cetinjskih gimnazijalaca – jednog srednjoškolskog lidera bi, valjda, i to trebalo da zanima.

Dakle, želja svakog iole ambicioznijeg srednjoškolca da uđe u politiku ili biznis ne ukazuje na to da među mladima ima puno liderskih ideja, inicijativa ili potencijala, već da sistem vrijednosti čiji je „Biramo Lidera“ eksponent poručuje srednjoškolcima da je korporacijsko liderstvo jedini način uspjeha. I ovakav sistem vrijednosti u sebi sadrži dva velika problema.

Prvo, on od srednjoškolaca wanna-be predsjednika ne stvara nikakvo nikakav stvaran liderski kadar. Nećemo na kraju dobiti nove vođe nego imitatore, blijede kopije sadašnjih vođa i najobičnije poslušnike. Ako mislimo da nam je već dosadila ona prazna demagogija a la CK SK iz dnevnih novina, tek će da nam se smuči. O čemu nam govori „Biramo Lidera“? Kad čovjek pogleda tu emisiju, lako može da izvuče pogrešan zaključak da naši mladi ljudi imaju izražene liderske ambicije. Ustvari, kad se malo bolje pogleda o čemu oni pričaju, jasno je da moji vršnjaci nemaju nikakvu želju da budu vođe svojih zajednica, niti da budu lideri promjena našeg društva. Sva njihova priča je hipotetička, puna floskula, i bez ikakve veze sa društvenim pitanjima koja su zaista aktuelna i na koje oni mogu direktno da utiču. Dakle, moji vršnjaci koje možemo vidjeti na „Biramo Lidera“ ne žele da donose odluke! Srednjoškolci se ne kandiduju za lidere, nego za imitatore lidera i najobičnije poslušnike.

Drugo, ovaj sistem vrijednosti, pumpajući prezentaciju kojoj nije potreban nikakav sadržaj, ignoriše nešto što se svugdje na svijetu podstiče – aktivizam, inovativnost i nadasve timski rad i značaj timskog interesa nad ličnom ambicijom. I to govori o jednom latentnom problemu našeg društva – mi nemamo nikakvu svijest o kolektivnom interesu. Kod mladih, to se pogrešno tumači kao nedostatak bunta. „Ovo nema niđe na svijet – da mladi nikakve želje za pobunom nemaju.“ A ustvari mi bunta imamo sasvim dovoljno, pođite na srednjoškolski čas i vidjećete. Problem je što mladi u Crnoj Gori nisu nikad (svijetli izuzetak Cetinjana) iskoristili svoju želju za buntom u borbi koja je za nešto veće od sopstveničkog interesa – apstraktna kategorija „naša prava“. Dok god nam je ta kategorija apstraktna, a ne konkretna, mi ne možemo biti građansko društvo.

Ko nam je kriv? Čim neko krene da uperi prst negdje, potežu se teorije da je potrošačka kultura globalni trend, da mlade po prirodi stvari politika ne zanima, da video igrice i masovni mediji upropastiše djecu i da, konačno, turbo folk muzika i Grand Parada imaju vrlo jak uticaj na omladinu u promovisanju ispraznog, indolentnog i samodovoljnog načina života. A naša Vlada? Je li moguće da državne vlasti imaju veći uticaj na srednjoškolce od Grand Parade?

Globalne trendove ne možemo promijeniti. Ali, i nevoljnost naše generacije da pošalje poruku je sama po sebi – jasna poruka. Lutke ne mogu da vode kuću. Pa i te lutke trzajućim pokretima šalju istu jasnu poruku – trebaju nam novi lutkari; novo vođstvo, lideri koji će biti aktivisti a ne demagozi, vođe koje će vjerovati u nešto, i čija će nas vjera izvući iz našeg posrnuća i dati nam novu nadu. Ma, mora da nas bude briga – samo tako ćemo postati građansko društvo i bolji ljudi.

TAKMIČENJE

Mislio sam da bi bilo dobro da u ovom postu objavim jedan tekst koji sam prije nekoliko mjeseci napisao za časopis Evropski Puls:

O retoričkom takmičenju srednjoškolaca:

Suština priče je sljedeća: ukinuli su srednjoškolcima govorničko takmičenje – zbog izbora. Prije nekoliko nedjelja smo mi, članovi debatnog kluba gimnazije „Slobodan Škerović“, došli na ideju da organizujemo takmičenje u besjedništvu za učenike naše škole. Takmičenje bi se sastojalo iz dva kruga, u kojim bi prijavljeni takmičari imali zadatak da sastave kratak dvominutni govor na temu „Anarhija (ni)je sloboda“ ili da naprave imitaciju govora neke ličnosti iz crnogorskog javnog života. Pripremili smo nacrt projekta, detaljan scenario za obje večeri, čak i plan mini-kampanje za promociju takmičenja u gimnaziji… u žiri smo zvali Daliborku Uljarević, direktorku CGO-a, i Balšu Brkovića, književnika i čovjeka koji je kao gimnazijalac osnovao gimnazijski debatni klub. I – svi oduševljeni. Direktor škole – saglasan, dok nas narednog dana nisu iz uprave zvali na hitan sastanak, gdje su nam rekli da od takmičenja nema ništa. Zašto? Parlamentarni izbori su u martu i, kako su nam rekli, boje se da ih neko sa strane ne šikanira kao promotere jedne od političkih partija. Izbori su, vele, i svaka imitacija nekog političara je neumjesna. Izbori su, i ne bi bilo poželjno da neki takmičar izrazi bilo kakav politički stav. Izbori su, i svaka priča o anarhiji navodno upućuje na određenu političku opciju. Mi smo se, na to, ponudili da kontaktiramo svakog takmičara ponaosob, i da im jasno stavimo do znanja da ne iznose svoje stavove o političkoj situaciji u državi u svojim govorima. Džaba, nisu htjeli ni da čuju – takmičenje je, u najboljem slučaju, odloženo do završetka izbora.

Ovdje se ne radi samo o takmičenju gimnazijalaca u besjedništvu – ovdje se radi o slobodi riječi u institucijama koje bi trebale biti „hramovi“ slobodne riječi. Ovaj nazovi incident dovodi nas do pitanja – kako je moguće govoriti o slobodi riječi, ili slobodi misli u Crnoj Gori, kada se srednjoškolcima govori da bi bilo najbolje i najbezbjednije da pred izbore ćute? Nikako. Ta premisa, da postoji vrijeme za slobodu riječi i vrijeme za cenzuru, vrijeme kad se misli i vrijeme kad se ćuti, je premisa na kojoj počiva svako društvo moćnih i uplašenih.

Jedan je problem kad u našem društvu postoji jedan netolerantan, ignorantan i opresivan stav koji na ovakav način gleda na govor srednjoškolaca, ali kada se ispostavi da uprava najveće gimnazije u državi strepi od tog, takvog stava – to je nešto sasvim drugo. Tu se krije razlog zašto se ’68. još nije desila u Crnoj Gori – zato što je sistem od mladih ljudi, koji bi morali biti nosioci duha promjena u jednom zdravom društvu, napravio podanike. Od srednje škole, pokušava nam se usaditi jedan izvitopereni pragmatizam, koji nas uči da je svaki napor za promjene duvanje u prazno, i tek kad ste se spremili da promijenite sistem iznutra, zasjeli ste u fotelju i zovnu vas da odložite neko takmičenje srednjoškolaca jer su izbori… I tako u krug, a ’68. nikad da dođe.

I, na kraju, ako smo mi kao društvo zaista na ovakav način pasivni i bezvoljni, postavlja se pitanje – vjerujemo li mi i u šta? Ili je nevjera u sopstvenu mogućnost da napravimo promjenu potpuno ukorijenjena u naš mentalitet? Nadam se da smo, ipak, bolji ljudi od društva koje smo stvorili.

Feđa Pavlović